Kako razgovarati s tvrdoglavim roditeljem koji više ne može sam

Jesu li vaši ostarjeli roditelji (ili jedan od njih) pomalo problematični? Izluđuje li vas što odbijaju korisne sugestije? Ako je vaš odgovor ‘da’ – niste sami!, piše Carolyn Rosenblatt, na portalu Forbes. Dodaje, raditi kao savjetnik za pitanja i probleme obitelji i starijih osoba slično je kao raditi u uredu za reklamacije: svi se stalno žale! Jedna od najčešćih pritužbi je: “Zašto moja mama neće slušati i ne prihvaća pomoć iako se već jako teško brine sama o sebi? Što da napravim?”

Na dane kad se obitelj okuplja, poput blagdana ili rođendana, bolno je vidjeti roditelje u, za njih, nesigurnim situacijama ili uvjetima. Tada to postaje vrlo očito. Ne možete to ignorirati, a opet sve što dobijate s druge strane je tvrdoglavi otpor kad pokušate nagovoriti roditelja da prihvati pomoć. Razgovor onda zvuči otprilike ovako:

Vi: Mama/tata, mislim da ti treba pomoć u kući. Vidim da teško hodaš i mislim da bi ti netko trebao doći pomoći par dana u tjednu. Ili čak rjeđe.

Roditelj: Ne treba mi to. Dobro sam. Mogu se brinuti o sebi. Kad mi je teško hodati, oslonim se na krevet/ormar/stol. Uostalom, jako sam pažljiv.

Vi: Ali past ćeš! Nije sigurno. Zašto me nećeš slušati? Jako si tvrdoglav!

Kao što zna svatko tko je ikad vodio ovakav razgovor, koristiti logiku i probati razumno objasniti što ne valja, neće vas dovesti nikamo. No postoji alternativni pristup koji možete upotrijebiti kad primijetite da vaš ostarjeli roditelj počinje gobiti svoju neovisnost. Naučila sam taj trik u slučaju moje 93-godišnje svekrve, Alice, koja je nakon toga napokon došla k sebi. Bilo je potrebno mnogo strpljivog uvjeravanja, ali stvari su se počele mijenjati. Ona bi svakako trebala dobiti nagradu za tvrdglavost.

Vi: Mama/tata, zabrinut sam. Znam da mi ne želite biti teret. A ako padneš i ozlijediš se, svakako ćeš postati teret. Ja možda neću biti u mogućnosti doći do tebe isti čas. Jedan moj susjed je tako pao i ostao na podu tri dana jer nitko nije znao što mu se dogodilo. Molim te pomozi mi da se manje brinem o tvojem hodanju. Hoćeš li mi učiniti tu uslugu?

Uočite kako je izjava kojom započinjete zapravo o vama, o odraslom djetetu. To opisujete kao vaš problem, a ne njihov. Govorite o nečemu o čemu većina roditelja ne želi govoriti, a to je biti teret vlastitoj djeci. Molite ih da oni pomognu vama i da olakšaju vaše muke. Ako pristanu uzeti nešto od toga u obzir, tek tada predložite konkretnu pomoć. Opišite što bi vam bilo najdraže: naći nekoga da svako toliko dođe i počisti ili ode u kupovinu ili samo pogleda je li sve u redu. Ako to tako postavite, ostavljate vašim roditeljima i dalje kontrolu u rukama.

Što se konkretne pomoći tiče, razumno je da sami prvo istražite sve opcije pomoći, pa da tako već imate spremno rješenje kad vaš roditelj napokon popusti i prihvati pomoć.

Nema sumnje da mnogi stariji članovi obitelji ne žele prihvatiti da gube svoju neovisnost i priznati da više nisu sigurni prepušteni sami sebi. To je pitanje straha, ponosa, srama i drugih emocija. I zato vaša razumna rješenja i objašnjenja neće pasti na plodno tlo. Nema ništa razumno u osjećaju straha i upravo zbog toga dobivate tvrdoglavu odbijenicu. Ako prvi put razgovor ne uspije, pokušajte ponovo. Negdje u dubini duše, vaš roditelj i sam zna da je najbolje i najsigurnije da prihvati pomoć. Relativno mali broj starijih prihvaća pomoć bez imalo uvjeravanja svojih najbližih.

A moja svekrva Alice na koncu je rekla: ‘Znaš, prihvatila sam pomoć jer nisam željela biti teret tebi i tvojoj djeci.’