Ivica Šerfezi: Pjevam za mesare i radnike iz treće smjene

Da je Vjekoslavi Šerfezi, tamo negdje prije petnaestak godina, kad je u sumrak umorna poslovima dozivala sina: “Ivo, dođi kući, kasno je, večera te čeka!” netko rekao: “Pustite dječaka neka se igra! Bit će od njega dobar sin. On će proslaviti vaše ime”, ona bi vjerojatno umorna okrenula glavu, pogledala i odmahnula rukom. Ne bi našla za shodno ni da se začudi tom proročanstvu, jer u kući okrnjene porodice Šerfezi (otac je otišao drugim putom), nije bilo mjesta za “život u oblacima”. Manje mašte, a više kruha, bila je nikad neizrečena deviza Vjekoslave Šerfezi, koja je imala na brizi dvije kćerke blizanke, Anicu i Vjekoslavu i mlađeg sina Ivu. Iako svakidašnjica nije bila ružičasta, Ivica Šerfezi se sa čežnjom sjeća najranijih dana svog momaštva, pisao je zagrebački Plavi vjesnik daleke 1968. godine.

Bez ičije pomoći

“Imao sam najljepše djetinjstvo”, priča danas Ivica. “Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, a nju okružuju brežuljci Zajčeve i Lašćine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za šumu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim brežuljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu. Vrijeme kad nismo bili u školi, moji vršnjaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici.

A i što bih drugo? Televizije tada još nije bilo, novaca za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami. Nisu postojale čitave grupe stručnjaka što bi se bavile našom psihologijom i potrebama. U takvim se uvjetima nije moglo biti nedruštven. Sve se dijelilo: od kruha i masti pa dalje. “Daj jedan griz!” Koliko sam puta to izgovorio ili čuo? To su bili divni dani!

Kad me je majka zvala kući, uvijek je slijedilo ono: “Mama, još samo malo…” Onoga tko nije bio za većinu, naše je društvo nerado prihvaćalo i klonilo ga se. Uvijek smo se takmičili u igrama i tako usputno razvijali takmičarski duh. Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepušten sam sebi, svojoj snalažljivosti i vještini. Tada mi je, ili možda tek poslije, kad sam razmišljao o tim danima, postalo jasno da se bez borbe ništa ne postiže u životu. Čini mi se da mladima, iako oni danas imaju više nego poratna generacija kojoj pripadam, nedostaje mogućnost da provjere sebe i svoje vitalne sposobnosti.

Uspomene iz dječačkih dana vrlo su mi drage, pa se stoga silno razveselim kad sretnem nekoga iz svoje ulice i kad mi kaže da prati sve što radim, da slušaju moje ploče…

Sa šesnaest godina vidio sam svoju budućnost u kopačkama i dresu nogometaša. Volio sam nogomet i bio klasa na školi. U mojoj ekipi bili su Lipošinović, Jerković, Petrić, momci koji su imali iste snove kao i ja, a kojima su se oni poslije ostvarili. Iako su mi proricali sigurnu karijeru navalnog igrača, prestao sam se baviti nogometom najviše zbog toga što je moja visina bila magnet za protivnika i tako sam najčešće ja bio fauliran.”

foto: Plavi vjesnik

Zavolio je tenis

“I tada je, kako to često biva, slučaj odigrao značajnu ulogu. Već sam spomenuo da nismo živjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama, hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao sedamnaest godina, počeo sam zarađivati. Za vrijeme školskih praznika radio sam kao soboslikar. Jednog dana sam bojadisao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom bojom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan pošao sam za njim.

Kad smo završili, Karlek (poslije smo ga svi tako zvali) je rekao šest riječi što su za me bile presudne: “Mali, ti bi mogao dobro igrati!” Otada sam redovito dolazio na Šalatu. Već nakon dvije godine dobio sam od svoga kluba “Trešnjevke” stipendiju i time se donekle materijalno sredio. Nije više trebalo da išta radim, osim da učim i treniram. Na igralištu su me svi znali, jer sam na trening dolazio u šest sati ujutro, a već sam u osam odlazio u školu. Poslije nastave – opet prvo na igralište …

Kao što vjerojatno znate, za dobro igranje tenisa mora se marljivo trenirati desetak godina. Koliko sam radio i vježbao s reketom u ruci, shvatit ćete kad vam kažem da sam već nakon dvije godine bio treći u Hrvatskoj. Moj klub je godinu dana nakon toga bio prvi u zemlji.

Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Božicu Martinec. Ona se sada zove Božica Šerfezi. Naša kuća je puna teniskih trofeja, pehara, plaketa… Božica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske. To je bio moj najveći sportski uspjeh. Kad god bi poslije nastupile komplikacije u mom poslu pjevača – zabavljača, vraćao bih se tenisu. Jednom sam čak bio odlučio da potpuno prekinem s pjevanjem i da postanem teniski trener. Prihvatio sam ponudu da treniram grupu mladića u Njemačkoj.

No, o tome će još biti govora. Imao sam ozbiljnih razloga za takav postupak, a vjerujem da bi u mom položaju malo njih našlo snage da se ponovo vrati pjevanju. Kompozicija “Kad ti svi okrenu leđa…” koju sam pripremio za turneju “Pjesma ljeta”, rezultat je svega što se nakupilo proteklih godina.”

Nitko nije prorok…

“Ima još nešto što sebi nikako nisam mogao, a to ne mogu ni danas, objasniti: iako sam rođen u Zagrebu i iako je sve što sam postigao bilo vezano za moj grad, ipak sam priznanja i uspjehe lakše ostvarivao u drugim, pa i mnogo većim centrima s mnogo oštrijim kriterijima prema zabavljačima. Najteže trenutke doživio sam baš u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao “zlatan dječak”, tek kad su se počele redati moje zlatne ploče. Bio sam komercijalan.

Kad već govorim o tim godinama moje mladosti, htio bih spomenuti da ima samo jedna stvar za kojom vječno žalim: da tada nitko nije uvidio moj dar za pjevanje i da u najranijoj mladosti nisam dobio bar osnovno muzičko obrazovanje. Kao dvadesetgodišnjak to sam teže svladavao, oduzimalo mi je mnogo vremena. Umjesto da izgrađujem glas, morao sam učiti muzičku abecedu. Međutim, za to nikoga ne krivim. Kako sad najednom pjevanje, reći ćete. Niste ga dosad uopće spominjali. Dakle, krenimo od početka…”

foto: Plavi vjesnik

Zvijezda je rođena u tenisu!

“Za Ivicu Šerfezija su govorili: “To je onaj tenisač koji usput i pjeva.” Zaredala su putovanja. Ime Ivice Šerfezija bilo je upisano u mnogim kolektivnim pasošima. Prvi put sam prešao granicu kad sam kao tenisač sa zagrebačkom ekipom 1957. putovao na turnir u Bad Schwartau na Baltičkom jezeru. To je bio velik doživljaj. Sjećam se dobro da mi je garderoba bila problem, pa sam na put pošao u zimskom, i to posuđenom kaputu, iako je bilo ljeto.”

Na teniskom turniru u Njemačkoj Šerfezi je doživio velik uspjeh, ali kao pjevač. Naime, organizator je uz svečanu večeru priredio iznenađenje: svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji će izaći na pozornicu i otpjevati nekoliko pjesama.

Devet tenisača iz raznih evropskih zemalja nadalo se prvoj nagradi – boci pravog francuskog šampanjca! Pokazalo se da je naš Šerfezi bio najbolji pjevač među tenisačima, a još kod kuće su mu priznali da je i najbolji tenisač među pjevačima! Tako je Jons (to je sportski nadimak Ivice Šerfezija) te noći u Bad Schwartau pošteno zaradio bocu skupog pića, pjevajući pun sat. Tako je, uostalom, bilo i kasnije. Njegova je lozinka: muzika je roba, publika je kupuje plaćajući skupe ulaznice i nabavljajući skupe ploče, pa se publika ne smije razočarati. Treba joj pružiti ono što od izvođača očekuje.

O pjevanju od početka

“Ne mogu reći da sam još kao mala beba puštao tako milozvučne glasove da bi se već tada svi divili mom očitom talentu. Nisam jedan od onih koji su pjevali još od malih nogu. Prvi aplauzi koje sam ubrao potresli su samo školsku zgradu. Sa mnom u razredu sjedili su Stjepan Mihaljinec, danas poznati kompozitor, Stanko Kučan, član nekadašnjeg kvarteta “Melos” s kojim je u to vrijeme pjevao Arsen Dedić, zatim Gero Gvozdanović, bubnjar, te Ivica Špan, pijanist (posljednja dvojica sada nastupaju po raznim evropskim klubovima).”

Dakle, ni u muzičkoj školi Jons ne bi mogao naći sredinu koja bi bolje djelovala i više razvijala ljubav prema muzici. Šerfezi je iskren pa danas priznaje da se za njega kao sportaša “nitko živ” među kolegicama nije interesirao, a školski muzičari uživali su sve povlastice obožavanih. To ga je nagnalo da se prikloni muzičarima, ne bi li se i prema njemu okrenuo ljepši spol! Pjevalo se u razredu, u školskom dvorištu, na školskim plesovima i tada se pokazalo da je Ivica “zlatni dječak”. Da je zaista bilo tako, govorile su činjenice o naglom porastu simpatija ženskog dijela škole prema dugonogom mršavku. Pisma tajanstvenog sadržaja sve češće su stizala i pod njegovu klupu.

“Pjevao sam na putovanjima i svojim kolegama iz kluba, da bi se što bolje zabavili i raspoložili. Pjesma nas je spajala, ali se tada dogodilo da me je baš to bezazleno pjevanje odvuklo iz sredine u kojoj još i danas imam jedine intimne prijatelje. U tom društvu izreka koju sam mnogo kasnije čuo “sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno” nije imala smisla.”

Prvi put je pjevao za novac u plesnjaku koji su zagrebački mladići i djevojke nazivali Brešč (po Ulici Breščenskog, gdje se nalazila plesna dvorana). Za čitav mjesec pjevanja primio bi na kraju pet do šest tisuća dinara, što se njemu činilo pravim bogatstvom. Ipak, najvažniji događaj iz toga vremena bila je iznenadna audicija koju su 1954. raspisali u dvorani “Istra”. Na toj audiciji trebalo je da nastupe mladi talenti pjevači.

Odaziv je bio neočekivan. Prijavilo se čak 300 mladića i djevojaka. Ivica Šerfezi i njegov imenjak Krajač (koji je godinu dana kasnije osnovao kvartet “4M”) trljali su ruke. Obojica su pjevali u istom plesnjaku i smatrali da njihovo iskustvo osigurava favoritsko mjesto. Međutim, obojica su na audiciji propali!

Za utjehu, do danas nije ostalo nijedno ime rođeno 1954. u dvorani “Istra”. Tek su priredbe u “Varieteu” izbacile na površinu imena koja još i danas “vedre i oblače” u zabavnoj muzici. Ivica Šerfezi pobijedio je u polufinalnom takmičenju (za koje su ga protiv njegove volje, jer je bio razočaran porazom u “Istri”, prijavili prijatelji) melodijom Frankyja Lainea “Slomljeno srce”.

U finalu je bio slabije sreće, zauzeo je četvrto mjesto. U stvari, bio je sretan što je uopće stigao do “Varietea” u kojem se te nedjelje održavala priredba “Prvi pljesak”. Naime, toga dana vratio se s puta s punim danom zakašnjenja (spriječio ga je štrajk željezničara u Italiji), pa je već i sam dolazak do Zagreba smatrao uspjehom. O svom nastupu počeo je razmišljati tek kad je stigao u garderobu i kad je već Viki Glovacki htio prekrižiti njegovo ime na popisu onih koji će nastupiti.

foto: Plavi vjesnik

Četvorka je stupila na pozornicu

Ta nedjelja ući će svakako u neku historiju zabavne muzike. Toga popodneva zasjale su zvijezde Jasne Benedek (sada nastupa u Zap. Njemačkoj), Zdenke Vučković, Tonija Kljakovića, Ivice Šerfezija. Ovo “zvijezde” treba shvatiti bukvalno, a to se očitovalo još istog podneva, kad je četvoro prvoplasiranih izašlo na zagrebačku “špicu” (Trg Republike). Svi oni koji su se tamo nalazili ponašali su se prema njima drugačije nego prethodnog dana. Kao da su znali da će se o njima još mnogo čuti.

Iako horoskopa još nije bilo na našem tržištu, osjećalo se u zraku da su zvijezde naklonjene ovoj četvorki. Možda je taj osjećaj nastao zbog toga što je potražnja na tržištu zabavne muzike bila veća od ponude. To je bilo vrijeme kad Ivo Robić, Marko Novosel, Anđelina Groh i Dragan Toković nisu mogli održavati toliko koncerata koliko je bilo dvorana što su ih očekivale.

Četvorka je stupila na pozornicu. Prvi poziv na festival Ivici Šerfeziju uručio je Krešimir Oblak nonšalantnim pitanjem: “Hoćeš li, Ivice, možda biti slobodan od nastupa i hoćeš li moći sudjelovati na Zagrebu 58?” Šerfeziju se izmakla zemlja ispod nogu, činilo mu se da sanja. Taj prvi festival, iako je pjevao drugonagrađenu kompoziciju “Ljubavna pjesma”, nije još ni danas prebolio. Kompoziciju je dobio samo dva dana prije nastupa, pa je za to kratko vrijeme nije mogao dobro uvježbati. Bio je to njegov prvi nastup s velikim orkestrom.

Danas o tome kaže: “Izašao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam, ako ne otpjevam dobro, da će se čitav svijet srušiti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih leđa, presjeklo me u koljenima. To se osjetilo, ali tako je bilo i s Tonijem, Zdenkom… Uopće, mi debitanti nismo se proslavili. Dvije godine poslije toga festivala držali su nas “na ledu”. Bio sam odlučio da prestanem pjevati. Posvetio sam se opet tenisu, hokeju, a najviše studiju na Višoj pedagoškoj školi. Ipak, pjevanje mi je ostalo izvor prihoda. Nastupao sam i dalje u plesnjacima. Nas četvoro mogli smo ispred zgrade zagrebačke radio-stanice samo prolaziti. Nitko od mjerodavnih nije nas zvao da uđemo. Meni su govorili da nemam dobar glas za snimanje. Uvjeravali su me da sam dobar pjevač “na živo”, ali da moje ploče ne bi imale baš nikakvih šansa. Uvijek sam poštovao narodnu mudrost, ali sam tada osjetio na vlastitoj koži da poslovica “tko pod drugim jamu kopa …” može završiti “…dvije sreće grabi”!”

Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice Šerfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: “Javite se svom vojnom odsjeku …” “U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan.”

Kao vojnik, Ivica Šerfezi pjevao je na festivalu “Zagreb 63”. To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjevač u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.

“Kanarinac tetke Sofije, Pokopali smo ritam, Cipele nove, cipele stare, Cvrček i mrav, to su naslovi melodija koje sam dobivao na festivalima i koje još i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam prihvaćati ono što su mi nudili. Bio sam željan afirmacije, sjeća se Šerfezi i još uvijek s dozom gorčine govori o tim danima. Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: “Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!” Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa. Kad su mi odgovorili da ništa ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat. Morao sam dokazati da nisam nametljivac i “grebator”, već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban. Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.”

U jednom razgovoru Nikica Kalogjera skrenuo je pažnju Ivici Šerfeziju na “električare” koji su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje. “Nikica mi je tada predložio jednu nježnu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog. Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se Crveni koralji.

Prodali smo besplatno “Ruže”

“Počeli smo vježbati. Radili smo temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje što možemo, otišao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu: “Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja. Snimit ćemo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas tražimo samo to da nam osigurate studio. Naravno, nitko normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo. Trud je bio naš, izgubljeno vrijeme naše, rizik naš, jedino je uspjeh mogao biti zajednički. Ipak, i takva podjela nam je odgovarala. Tražili smo svoju šansu i izborili je, makar i po tu cijenu.”

Tako je snimljena prva zlatna ploča Ivice Šerfezija “Ruže su crvene“. Poslije nje snimio je zaredom još četiri koje su premašile nakladu od 100.000 primjeraka i dvije koje su prodane u nakladi većoj od 50.000. Bile su to kompozicije što se i danas izvode: “Ksimeroni“, “Želja”, “Vrati mi srce“, “Suze liju plave oči“, “Neću plakati” i “Marija Elena”. Pjesma Ivice Šerfezija “Ne mogu gledati suze u tvojim očima” također se izvrsno prodaje. Ukupan broj svih njegovih prodanih ploča iznosi oko 900.000. Prije nekoliko dana Šerfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova pjevača zabavne muzike za “Zlatnu pticu” – trofej koji će se ubuduće dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.

“Imao sam potrebu da nabrojim sve te uspjehe, da bih još jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom disko-fenomenu, već zbog toga što su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjevačkom poslu: “Treba pjevati za publiku onako kako ona traži i očekuje.” Nije mi svrha da snimim ploču kojoj ćemo se zatim diviti samo nas šestoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja.”

Pjevam za prosječnog Jugoslavena

“Moj je cilj i najsretniji sam kad onaj moj susjed mesar ili radnik iz treće smjene dođe kući, pa onako umoran zaželi da čuje, na primjer, “Ruže su crvene”. Ja pjevam za njih, a ne zato da mi prođe vrijeme! Nikada se nisam razmetao svojom intelektualnošću, svojim specijalnim stilom u zabavnoj muzici, specijalnim izrazom. Nastojim uvijek u svoj repertoar uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim ljudskim sadržajem. Mojim pjesmama nije potrebna specijalna atmosfera da bi se mogle doživjeti. Svatko i na svakom mjestu može ih slušati, odmoriti se kraj toga, a ako je raspoložen, naći i dio sebe u njima. Govore mi s dozom potcjenjivanja da pjevam “srcedrapateljne” stvari. To mi ne smeta, jer kompliment mi je da ono što radim ima bar neke veze sa srcem, a to znači s ljudima. Cijenim i one koji drugačije rade. Međutim, ne bih mogao naći opravdanje za sebe kad bih stvarao i snimao za izabrane grupe ljudi.

Postoji nekoliko pravila koja poštujem uvijek kad odlučim da snimim novu ploču. Prvo, na ploču nikad ne stavljam melodiju za koju nisam posve siguran da je odlična. Za razliku od koncerata, na kojima pjevam sve, na ploču stavljam samo one melodije koje su “hit”. Na nekim pločama koje sam vidio, na primjer, jedna pjesma je “bum”, a ostale kao da su dodane samo zato da se popuni snimka.

Drugo o čemu vodim računa, to je komercijalna strana. Ploča je roba i treba je prodati. Moje profesionalno poštenje mi nalaže da ne razočaram kupca, stoga radim najkorektnije što mogu, nastojim pružiti svoj maksimum onima koji me vole.”

Iako je Šerfeziju jasno da ne može računati sa simpatijama svih, on ne želi razočarati onu većinu koja mu je naklonjena. “Sve ovo govorim samo zato da bih potvrdio još jednu istinu o svojoj karijeri. Punih jedanaest godina, koliko ona traje, nalazim se u situaciji da moram nekoga uvjeravati. Mnogi još i danas za mene govore: “Šerfezi se probija!” A vjerujte, u mnogo čemu je tako, iako to ne mogu objasniti.

Uvijek sam morao probijati led, nikad mi nitko nije pomagao, a redovito su iza mene komentirali: “Pustite ga, Šerfa bu se već snašel!” Imali su pravo, jer inat još u meni postoji kao glavni stimulator i kao vodič prema stepenici više na koju se treba popeti. To je dobro, jer onog časa kad stupim na posljednju stepenicu mogu ići samo nadolje. To je jedino čega se svi plašimo, samo s tom razlikom što neki o tome šute, a neki se usuđuju priznati.

Ima još jedna pripovijetka o meni. To je moj financijski uspjeh. Zaista, sada imam sve što mi treba i što mogu poželjeti. Ali i kad nije bilo tako, znao sam se pokriti onoliko koliko mi je pokrivač bio dugačak! No o tim danima već sam govorio. Svi mi podjednako zarađujemo, samo je razlika u tome kako novac trošimo. Ne bih se nikome usudio davati lekciju, ali se isto tako nikada ne bih odlučio da zagledam u tuđu štednu knjižicu i da javno o njoj komentiram.

Bilo bi bolje da prekinemo s tim mračnim temama. Vratimo se čistoj i lijepoj zabavnoj muzici bez svih onih “igara istine” oko nje. Ne bih želio da ponovo probijam led. Neka to ovaj put učini netko drugi. Ipak, nadam se da sam uspio objasniti zašto se ova priča o meni zove ‘Teško se kalilo zlato’.”

Amo-tamo po bijelom svijetu

“Poznata je ona narodna: šećer uvijek dolazi na kraju! Dakle ispričat ću u ovom posljednjem dijelu priče o sebi svoja putovanja, jer to je onaj najvredniji dio mog uspjeha. Proputovao sam Evropu, tri puta sam bio u Americi (Kanada i SAD) i četiri puta u SSSR-u. Možda ne biste vjerovali koliku promjenu pjevač na sebi mora izvršiti da bi imao uspjeha pred publikama tako antagonističkih zemalja kao što su Amerika i SSSR. Ne radi se toliko o izboru repertoara koliko o načinu interpretacije.

Rado slušan u SSSR-u Zanimljiva je publika u Moskvi, Lenjingradu, Kijevu, Vltavi, Krimu… Kad pjevač izvodi veselu kompoziciju, svi se smiju i raduju, kad plače, plaču i oni, kad kuka, oni kukaju još jače. A u Americi? Sasvim obratno! Ako pjevač plače, oni se smiju. Njima je to smiješno. Žvaču svoje “bubble gum”, zavaljeni u stolicama primaju taj sentiment kao privatnu stvar interpretatora, koja se njih baš nimalo ne tiče. Tamo je svakome jasno da je to biznis. Ne zanima ih koliko pjevač vrijedi, već koliko ima. Većina Amerikanaca koji posjećuju naše koncerte ne čita kritike, već eventualno nastoji saznati odakle je interpretator i u kojim se kolima vozi.

Ako su ona prosječnom biznismenu nedostižna, znači da je dotični bolji od prosjeka i da se isplati ići na njegov koncert. U SSSR-u, kad odsjednete u hotelu ili još na aerodromu, izrazit će vam sve počasti koje se priređuju dragom gostu, dobit ćete cvijeće, vodiča, pozdravljat će vas i tako će ostati sve do povratka. U Americi, ako ste zaista očekivani, menadžer će odmah pristupiti, izdeklamirati vam visinu honorara i eventualno druge mogućnosti zarade. Amerikanac dolazi na koncert i o njemu počinje razmišljati tek onog trenutka kad se podiže zastor i stoga je on bez ikakvih predrasuda. Njemu je sve dobro.

Teško će se odlučiti da isfućka izvođača, ali će se isto tako teško i oduševiti. Ta razlika među ljudima osjeća se i na drugi način. Na primjer, već na prvom gostovanju u SSSR-u upoznao sam jednog radnika u Moskvi – Kolju. Dakle, o tom poznanstvu bih mogao mnogo pričati. Kolja i njegovo društvo obilaze sve moje koncerte diljem SSSR-a. Za vrijeme velike poplave u Zagrebu Kolja me je nazvao telefonom iz Moskve pitajući: Ivice, da li ti što treba, da li si poplavljen? Za razliku od SSSR-a, u Americi nisam stekao prijateljstva koja bi trajala duže od mojih gostovanja.”

Poznanstvo s velikanima

“S (Domenico) Modugnom sam se upoznao 1960. za vrijeme njegova gostovanja u Zagrebu i odmah se našao u nebranu grožđu, ali o tome se već dosta pisalo. Nekoliko godina kasnije upoznao sam Deana Martina, koji mi je omogućio da vidim njegovu probu u Hollywoodu u NBC studiju. To je bio doživljaj! Silna tehnika, gužva u studiju, ekipe stručnjaka ne osvrću se jedni na druge, sve vrvi i zuji do onog poznatog znaka pazi, snima se! Tada nastupa Dean Martin. To mora uspjeti otprve! Sve je proračunato, do najsitnijeg detalja.

Čovjek ne može odoljeti a da ne uspoređuje njihove studije s našima. Oni rade mnogo manje, jer je sve unaprijed spremljeno, predviđeno, tu nema improvizacije. No kad je snimka gotova, u usporedbi s našim snimljenim stvarima – ta se razlika u organizaciji ne vidi. Samo, mi dobar dio posla rješavamo na licu mjesta, što je u Americi nedopustivo.

Šarmantnu Talijanku Minu sreo sam 1965. godine na Šalati. O njoj neću mnogo govoriti, jer ona je manje-više poznata našoj publici. Iduće godine u Bostonu najjači je dojam na mene ostavio George Čuvalo (Chuvalo), koji je jedini boksao sa Clayem 15 rundi. To je bio uspjeh, jer nitko sa svjetskim prvakom nije mogao toliko izdržati. George je porijeklom iz Herceg-Novog. Razveselio se mom posjetu i uopće gostovanju Jugoslavena u Bostonu.

U istom gradu sreo sam i sestre McGuire, kojima popularnost neprekidno raste. Moram se nasmijati kad se sjetim razgovora s njima. Već nakon prvih riječi upoznavanja razgovarali smo kao dugogodišnji prijatelji. Ostali smo zajedno jedan sat, a zatim se srdačno rastali. Ipak, ne mogu se oteti jednom dojmu: da smo se npr. sreli idućeg dana na ulici, ne bi me ni prepoznale. Takve su poslovne Amerikanke. Ali tko zna, možda i nemam pravo?

Najveće je ime u albumu mojih poznanstava Valerij Voronjin (Valery Voronin), prvi nogometaš SSSR-a. To je najsimpatičnija osoba koju sam sreo među onima čija su imena poznata čitavu svijetu. Drugi velikan sporta je Frank Mahovlić (Mahovlich), također porijeklom Jugoslaven, koji je prije dvije godine dobivao od čikaškog hokej-kluba milijun dolara za potpis i nije pristao! Nabrojio sam ova poznanstva zbog toga da bih mogao izreći jednu misao o slavnim ljudima: među anonimusima sam sreo mnoge komplicirane, važne i naduvene ljude – od ovih koje sam spomenuo nijedan nije takav, iako je njihova slava svjetska.

Najveća predstava

“Često me pitaju: Ivice, koliko te je ljudi gledalo na najvećem koncertu što si ga imao? Odgovor glasi: 20.000 posjetilaca u Lenjinovu dvorcu sportova 1966. u Moskvi. Kad pjevač nastupi na takvoj priredbi, ima osjećaj da su svi stanovnici jednoga grada okupljeni u gledalištu. Što se mene tiče, nisam imao ništa veću tremu nego obično, iako ta impozantna brojka znatno utječe na raspoloženje pjevača pred nastup. Tek danas shvaćam što znači takav nastup za pjevača zabavne muzike, međutim, onih dana to me uopće nije šokiralo. Tako je to. Kad se događaju važne stvari, čovjek o njima manje misli nego onda kad već prođu.

Još značajniji nastup po broju gledalaca i slušalaca bio je svakako u septembru 1964. na sovjetskoj televiziji. Nastupio sam u njihovoj najgledanijoj emisiji “Aganjok” koju, prema statistikama, gleda četrdeset milijuna sovjetskih građana. Poznati zagrebački novinar kasnije je o tom nastupu napisao: ‘Voditelj Aganjoka prišao je Ivici Šerfeziju, obuhvatio ga oko ramena i sovjetskim gledaocima predstavio dragog gosta iz Jugoslavije. Ivica Šerfezi, nekadašnji puki siromašak iz predgrađa Zagreba, dug i mršav dječarac, nalik na trsku, malo poguren, u iznošenoj kožnatoj vjetrovki i crnom puloveru koji je nosio i kad je bilo hladno i kad je bilo vruće, poderanih cipela i brižno zakrpanih čarapa, momčić koji je sobom stalno vukao reket olinjalih žica, počeo je ovog trenutka najveću predstavu u životu. Predstavu za četrdeset milijuna gledalaca.’

I dok pripremamo  nastavak životne priče Ivice Šerfezija, stigla je u našu redakciju razglednica iz Moskve s pozdravima za čitaoce “Plavog vjesnika”. Ivica Šerfezi se, naime, upravo nalazi na svojoj četvrtoj turneji po SSSR-u.

/Plavi vjesnik, travanj 1968 / Yugopapir/