Robot umjesto njegovateljice? U Japanu to već odavno nije znanstvena fantastika. No ostatak svijeta se opire robotima, piše Deutsche Welle. Izgleda jako slatko, sa svojim okruglim velikim tamnim očima, poluotvorenim ustima i prćastim nosom. Izdaleka djeluje poput male bebe. No Affetto se sastoji samo od trupa, glave i ruku i pričvršćen je na jednu metalnu ploču. Njegova „koža“ je zapravo silikonska opna.
Roboti u akciji – u Japanu svakodnevica
Affetto naravno nije ljudsko biće nego humanoidni robot opremljen umjetnom inteligencijom i uvjerljivom mimikom. Mjesto „rođenja“ je Sveučilište u Osaki a otac mu je Minoru Asada, vodeći svjetski stručnjak na području humanoidne robotike. Uz pomoć robota, institut koji nosi Asadino ime, želi steći nove spoznaje o razvoju ljudske vrste.
„Roboti su naši prijatelji. Ne smijemo ih se bojati. Od njih možemo samo naučiti.“, kaže Asada. Profesor Asada svojim radom u Japanu nailazi na razumijevanje i priznanje širokih krugova javnosti. To nije slučajnost. Japan je narod zaljubljen u tehniku i ovdje roboti već dulje vrijeme igraju veću ulogu nego u ostatku svijeta. Pojačana je njihova primjena i u zdravstvenom i u sektoru tuđe njege. Ni to nije slučajnost. Jer Japan je nacija koja stari rapidnom brzinom. Već se sad osjeća kronični manjak osoblja u uslužnim djelatnostima i njezi. Roboti bi, bar u dogledno vrijeme, trebali popuniti ovu prazninu. Već su sad roboti u nekim japanskim klinikama „u službi“. Roboti raznose lijekove a tu su i kreveti koji se, kao u nekom znanstveno-fantastičnom filmu, pretvaraju u pokretna kolica. I tako nepokretnima omogućavaju veću pokretljivost i samostalnost.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Affeto (screenshot: Youtube)
Vrhunac je tzv. HAL, neka vrsta robota-kostura koji pacijentima koji se oporavljaju od moždanog udara pomaže u procesu ponovnog učenja pokreta. HAL se trenutno ispituje i u Njemačkoj, na sveučilišnoj klinici Bergmansheil u Bochumu. No: „Roboti ne mogu i ne bi trebali zamijeniti čovjeka“, kaže profesor Asada. Ali bi mogli pomoći u mnogim segmentima. Sljedeći korak u tehničkom razvoju robota je i postizanje višeg stupnja prihvatljivosti od samih korisnika. “Kada su roboti na početku bili sivi i neljudski, pacijenti su ih teže prihvaćali. Sada je stanje bolje. Neki ih čak smatraju i slatkima”, kaže Asada.
Koja frizura za Flobija?
Pogotovo izvan Japana, kao recimo u Njemačkoj, su strahovi i nelagoda naspram čovjekolikih robota, humanoida, još uvijek vrlo prisutni. Friederike Eyssel, psihologinja na Institutu za kognitivnu interakcijsku tehnologiju na Sveučilištu u Bielefeldu, zajedno sa svojim kolegama istražuje što se može kod humanoidnih robota promijeniti kako bi bili bolje prihvaćeni od samih ljudi. „Nas zanima pod kojim okolnostima će se robotu, dakle jednom predmetu, dati neka ljudska emotivna, osobna svojstva koja zapravo po svojoj prirodi ne može posjedovati“, kaže Eyssel. Pritom svaki detalj, poput duljine kose koja se stavi jednom humanoidnom robotu, igra ulogu.
Robot Flobi je tako tijekom ispitivanja nosio razne perike koje su ovisno o obliku i duljini, ostavljale različite dojmove na ispitanike. „Dugokosi roboti su bili povezivani sa socijalnim kompetencijama koji se pripisuju uglavnom ženama. Toplina, pozornost, dakle tipične odlike dobrog njegovatelja. Kratkokosi Flobi je naprotiv djelovao kao netko tko bi mogao obavljati tipične muške poslove po kući“, kaže Eyssel.
Čovjek želi zadržati kontrolu
U laboratoriju u Bielefeldu se nalazi i stan u kojem se proučava interakcija između robota i čovjeka. Npr. kada roboti za vrijeme dok vlasnik stana s prijateljima gleda nogomet, poslužuje čips i pivo. No kolikogod bili korisni, korisnicima je ipak vrlo važno da postoji opcija potpunog isključivanja robota. „Osjećaj da čovjek čitavo vrijeme ima potpunu kontrolu je izuzetno važan“, kaže Eyssel.
Asada je svjestan razlika u stupnju prihvaćanja robota u Japanu i Njemačkoj. I nada se da će Njemačka u tom smislu postati malo više kao Japan gdje su, ne slučajno, mnogi junaci crtanih filmova ili stripova upravo roboti. Mnoge radne grupe u Njemačkoj rade na tome kako robota prihvatiti kao interaktivnog socijalnog partnera. Friederike Eyssel je još premlada da bi razmišljala o tomu tko bi se o njoj mogao brinuti u dubokoj starosti. Ali: „Ako se moram odlučiti između jednog uvijek ljubaznog robota i njegovateljice koja je stalno pod stresom, radije ću odabrati robota“, zaključuje Eyssel.
/autor: Esther Felden, Deutsche Welle/
tekst se nastavlja ispod oglasa
