Nitko sa sigurnošću ne zna što reći nekome kome je umro netko blizak. Možete reći: ‘Mislim na tebe i molim se za tebe’, i to je možda i istina. No kako možete znati što konkretno da mislite i kakvu molitvu da složite? Osobno, nikad nisam sigurna, piše Laura Munson, nagrađivana autorica New York Timesa.
Možete im reći da ste tu za njih i da vas mogu nazvati kad god žele, čak i u gluho doba noći. Možete im napisati dirljivu poruku i poslati je poštom. Možete im poruku poslati i mailom. Naravno, možete otići i na sprovod pokojnika i govoriti velike riječi o tome kako je bio divna osoba, možete gledati fotografije iz pokojnikova života, donijeti na karmine nešto hrane, čak se i pokušati našaliti kako biste otklonili nelagodu.
Možete ožalošćenima skuhati juhu. Onakvu pravu, pileću. Jer tijekom tugovanja teško je jesti bilo što konkretnije, zato baš svaki zalogaj mora biti zdrav i okrepljujući. Možete iskoristiti i društvene mreže kako biste izrazili sućut.
No hoćete li na obavijest o nečijoj smrti staviti like, ili ćete obavijest podijeliti, ili ju možda komentirati? I kako zapravo pokazati pravo suosjećanje na mjestu na kojem obično objavljujete što ste imali za doručak. Postoje neke stvari koje možete učiniti. Evo što je meni i nekim ljudima koje poznajem pomoglo u vremenu tuge.
Kako žalovati?
Prije svega – dišite. To doista mislim. To je vaše najjače oruđe da ostanete u trenutku, da odagnate strah i da se saberete. Primijetit ćete da zadržavate dah. No pokušajte biti svjesni svojeg disanja i samo nastavite disati. Udahnite, izdahnite, udahnite, izdahnite. Dišite duboko ako možete.
Oslonite se na ljubav. Gdje god je možete naći. U prijateljima, u rodbini. U samome sebi. Nazovite vama bliske ljude i zamolite ih da vam daju ono što trebate. Nitko se neće naći uvrijeđen. ‘Donesi mi nešto za jelo’, ‘Dođi i sjedni sa mnom’, ‘Čitaj mi’, ‘Pjevaj mi’, ‘Izmasiraj me’…
Istovremeno, pazite koga ćete pustiti blizu sebe. Klonite se ljudi koji će vam reći nešto poput ‘On je sad na boljem mjestu’ ili ‘Sve se događa s razlogom’. Oni, naravno, žele pomoći i stvari koje kažu su možda istinite, no sada trebate ljude koji vašoj boli ostavljaju prostora. Trebate ljude s kojima je lako i s kojima se osjećate sigurno. Oni ne moraju nužno reći nešto mudro. Neka vaš krug ljudi za početak bude malen, ali neka to budu pomno odabrani pojedinci. Možda će to biti i neki ljudi s kojima inače ne komunicirate na dnevnoj bazi.
Jedite. Čak i ako vam se povraća. Molim vas, jedite. I pijte puno vode. Ne želite da vas napusti sva energija. Vaše tijelo zapravo dobro zna kako se nositi s tom neopisivom tugom.
Lezite u krevet i položite noge na povišeno.
Pođite u šetnju i to svaki dan ako ikako možete. Čak i vrlo kratka šetnja će biti dobra. Izađite makar na kratko.
Pripremite si kupku s mirisnim solima. Ulje lavande će pomoći. Nosite ga sa sobom u svojoj torbici ili džepu, kapnite koju kap na zapešće i duboko udahnite miris kad osjetite da gubite tlo pod nogama.
Pišite, ako možete. Svega nekoliko riječi. Ako to imate u sebi, i najbolje čim prije, napišite svoju viziju toga što je ‘trebalo biti’. Te riječi koje dolaze iz vaše najdublje dubine i koje izražavaju vašu najveću bol i bijes, važan su korak prema tome da jednom, kad za to dožđe vrijeme, otpustite to ‘kako je trebalo biti’. Tada to više nećete morati držati u sebi i moći ćete ponovo živjeti za svoju budućnost. Otpustite li to ‘kako je trebalo biti’ ne činite nikakvu nepravdu, niti to ne prestaje zauvijek živjeti u vašim mislima i snovima. No važno je da to ne postane vaš oklop. A da biste to postigli, dobro je, do najsitnijih detalja, sve napisati i na taj način tome ‘što je moglo biti’ odate počast. I jednoga dana, sve to jednostavno otpustite. Pisanje nas preoblikuje i djeluje terapeutski pa bi zapravo trebalo biti svakodnevna aktivnost baš kao zdrava prehrana i vježba. Držite svoj dnevnik kraj kreveta. Pomaže, vjerujte mi.
Kad vas obuznu zastrašujuće, klaustrofobične, nemoguće misli, ne dozvolite im da se gomilaju. Doslovno, podignite zid i držite ih s one strane. One vam nisu prijatelj. Nećete nikada naći smisao u vašem gubitku. Odbacite sve misli koje nisu pune ljubavi, oprosta i nade. Ako želite, glasno viknite: Ne! Misli koje puštate u um trebaju biti kao dobri prijatelji i obitelj koji vas neće pustiti da se prepustite strahu. Volite sebe. Dišite.
U ovome trenutku ne postoji popis stvari koje morate napraviti. Ne postoji mjesto gdje morate ići. Nema nikakvog cilja osim da budete sad sami sa sobom, u ovom trenutku. Ne možete preskočiti faze tugovanja jer tuga pogađa nenajavljeno. Budite nježni sami sa sobom.
Samo polako. Budite pažljivi. Jedina stvar koju sam naučila o tuzi je da je tuga jedan od najvećih učitelja. Jer kad se prepustite tuzi, otkit ćete istinu. I vaše su suze tada istinite.
