Najave vladajućih kako će u (skoroj) budućnosti umirovljenici moći primati svoju i 50-60% mirovine umrlog partnera izazvalo je generalno odobravanje među umirovljenicima. Iako se radi tek o obećanju, na čijem putu stoje neizvjesni parlamentarni izbori, mnogi su ustvrdili kako je riječ o europskoj praksi, navodeći primjere zemalja koji imaju takav mirovinski sustav.
Prijedlog je podržala i Matica umirovljenika Hrvatske. Kažu, prema sadašnjem sustavu, nakon smrti bračnog partnera udovac ili udovica imaju vrlo nepovoljnu mogućnost da jedino mogu birati hoće li nastaviti primati svoju mirovinu ili svega 70 posto mirovine preminuloga – ovisno o tome koji je iznos za njih „povoljniji“. Umirovljenici – čiji je standard ionako vrlo nizak – često padaju u siromaštvo posebno nakon smrti partnera, jer ostaju bez polovice prihoda, dok im, uz sve ostale troškove, naročito režije za stan ostaju isti.
No što je s umirovljenim samcima? Jesu li oni na ovaj način dovedeni u nepovoljniji položaj? Upravo je njihovu stranu priče prva od medija prikazala Slobodna Dalmacija u tekstu „Pumpanje mirovina udovicama zapravo je diskriminacija samaca“. Slobodna tako piše da pozivanje na druge zemlje Europske unije koje imaju ovaj model, poput Njemačke i Austrije, gdje bračni partneri mogu zadržati svoju i primati dio mirovine preminulog bračnog druga, ovisno o duljini braka, godinama života i ostalim socijalnim uvjetima, ili Slovenije gdje umirovljenici slabijeg imovinskog stanja uz svoju mogu dobiti do 15 posto mirovine bračnog druga, ne “drži vodu” jer se Hrvatska u aktualnoj situaciji gotovo ni po čemu ne može uspoređivati s tim zemljama.
Nadalje se tvrdi da bi dodavanje na mirovinu određenog postotka mirovine preminulog supruga bilo diskriminacija svih onih žena i muškaraca koji više nisu ili nikad nisu ni bili u braku i koji nemaju odakle dobiti taj dodatni postotak mirovine.
Po čemu će to život umirovljenice kojoj je preminuo suprug biti toliko (financijski) teži od umirovljenice s otprilike jednakom mirovinom koja živi sama da bi udovica imala pravo na postotak mirovine pokojnog supruga? Udovici će se režijski troškovi života smanjiti u onom varijabilnom dijelu s obzirom da više neće biti druge osobe pa će, dakle, biti na razini troškova osobe koja živi sama. Osim toga, logično je da je bračni par, uz dvije plaće i kasnije dvije mirovine u kućanstvu, mogao više uštedjeti od osobe koja je imala jednu plaću i mirovinu, otprilike na razini jednog od bračnih drugova, a vjerojatno imaju i djecu koja mogu pomoći ako zatreba, za razliku od osobe bez obitelji.
No, ono što je možda i najvažnije jest činjenica da je mirovina prvenstveno pravo stečeno radom i uplatama mirovinskog osiguranja. Ako se samo s osnove bračnog statusa nekome može dati dodatak na mirovinu, znači li to da ćemo brak smatrati poslom? Ako je brak “posao”, što je sa svim onim ženama domaćicama, majkama koje nikad nisu radile nego su brinule o obitelji, zašto se država najprije ne pobrine za njih i omogući im da u određenoj životnoj dobi, sa 60 ili 65 godina, počnu primati neku minimalnu državnu mirovinu? I takvih primjera ima u Europi.
Ako se umirovljenom bračnom drugu, kad postane udovica ili udovac, primanja toliko smanje da ne zadovoljvaju osnovne životne potrebe, onda to spada u socijalu i država kroz taj svoj sektor treba rješavati takve probleme, jednako kao što u takvoj situaciji treba pomoći i osobi koja je uvijek živjela sama. Ne mogu se socijalni problemi rješavati kroz mirovinski sustav, i to samo kroz prizmu bračnog statusa. Brak je, kao i samački život, osobni izbor svakog pojedinca, ne može netko na temelju toga u određenoj situaciji, uvjetno rečeno, biti nagrađen, a netko drugi kažnjen.
Ono za što se država treba pobrinuti jest da svaki umirovljenik, bez obzira na bračni status, za odrađeni puni radni vijek ima mirovinu dostatnu za pristojan život. A za one koji iz bilo kojeg razloga imaju mirovine koje ne podmiruju najosnovnije potrebe, niti druge izvore prihoda, treba se pobrinuti kroz socijalnu skrb. Budemo li u dogledno vrijeme ipak svjedočili uvođenju prava na dodatni dio mirovine preminulog bračnog druga, bit će zanimljivo vidjeti hoće li se naglo povećati broj sklopljenih brakova i među ljudima poznije životne dobi.
Jer, Hrvatima omiljeni sport nije nogomet nego varanje države i pronalaženje rupa u zakonima, pa će sasvim sigurno biti i onih koji će sa “dok nas smrt ne rastavi” pokušati ostvariti dodatna primanja. A zašto i ne bi ako državi bračni status nekog umirovljenika bude važniji kriterij od stvarnih životnih prilika, zaključuje Slobodna.
