‘Moju kćer zlostavlja njezin muž!’

’19. prosinac 2013. bio je petak. Znam, jer se taj dan duboko i bolno urezao u moje pamćenje’, započinje svoju potresnu priču jedna Britanka, a prenosi Jutarnji list. ‘Muž i ja vratili smo se kući s nekog druženja, a na telefonskoj sekretarici dočekala nas je jeziva poruka koja će mi zauvijek promijeniti život.

‘Mama, molim te nazovi me. Napadnuta sam!’ Bila je to moja najstarija kći, tad joj je bilo 29 godina. Govorila je šaptom i glas joj je drhtao. Grozničavo sam otipkala njezin broj i u očaju saslušala što se dogodilo: njezin muž ju je, u pijanom bijesu, gurnuo niz stepenice. Nazvala me nakon što se zabarikadirala u spavaću sobu zajedno sa svoje dvoje djece.

A gdje sam bila ja? 800 kilometara dalje, skroz na drugom kraju zemlje. I još k tome nisam bila kod kuće da primim očajnički poziv. Puno puta sam si zamjerala što im ne živim bliže. Umjesto toga, na kćerinu svekrvu je pao zadatak da odvuče sina i pomogne mu da se otrijezni.

Nisam spavala te noći. Nisam mogla zamisliti da je moj zet učinio takvo što. Činili su se tako sretni. U jedno sam bila sigurna: ovo će biti kraj njihove veze. Kad sad pogledam unazad, mogu se jedino rasplakati kako sam naivna bila. Nisam ništa znala o nasilnim vezama i kako se takav odnos može razvlačiti godinama, a da roditelji mogu samo gledati sa strane nemoćni da išta poduzmu.

Nevjerojatno, ali moja kći i nakon 12 godina još uvijek ivi s njim. Unatoč nebrojenim epizodama zlostavljanja, fizičkog i verbalnog. Jednom je čak intervenirala i policija. I svaki put se klela da će ga ostaviti, no on bi je ipak, na moj užas, namamio natrag. U Engleskoj i Walesu svake godine stotinu žena ubiju njihovi partneri.

Znala sam da se takve stvari događaju, ali ne ljudima poput nas. Mi smo vrlo povezana obitelj, obrazovani ljudi koji probleme rješavaju razgovorom. Ostala sam u šoku kad sam shvatila da se obiteljsko nasilje događa i iza najrespektabilnijih fasada srednje klase.

Obiteljsko nasilje više nije tabu i postoje oblici pomoći i skloništa za žene koje trebaju pomoć. Odlučila sam napisati ovaj tekst jer se rijetko govori o onome što proživljava majka zlostavljane žene. Moja je kći odrasla žena i što joj više prigovaram, to je više guram natrag u kandže zlostavljača.

Lucy, tako ću je zvati, je najstarije od moje djece. Ona i njezin brat i sestra su slične dobi i karaktera. Bila je sretno dijete, uvijek vesela i raspjevana. Jedno je vrijeme čak željela postati pjevačica. Bilo joj je 17 kad sam se rastala od njihovog oca. Ona se s time dobro nosila, koliko je već moguće u takvim okolnostima. Kad sam se preudala, vrlo je brzo prihvatila mojeg novog muža.

Imala je 20 kad je srela Nicka, kolegu s posla. Bio je blag, tiho je govorio. Njihovu su vezu svi odobravali. No alarm mi se trebao upaliti odmah nakon rođenja prvog djeteta, pet godina kasnije. Gotovo preko noći oko Lucy kao da se podigla nevidljiva tvrđava. Mogla sam im doći u posjet tek u prethodno dogovoreno vrijeme, a dnevnu rutinu djeteta određivao je Nick. Bila sam baka po prvi put i nisam znala što mi je činiti. Povukla sam se i na Nicka gledala kao na ponosnog mladog oca. Često se pitam bi li bilo drugačije da sam bila više prisutna, da sam bila onakva punica koju je jednostavno nemoguće zaobići.

Kad vaše dijete ima takvih problema, puno se preispitujete. Nick i Lucy stvarali su sebi dom. Sve se činilo ok, iako su bili malo povučeni. Imali su malo prijatelja, a prema nama su bili jako pristojni, no ne naročito prijazni. Kao obitelj smo se puno smijali, ali nikad nisam čula smijeh u Lucynoj kući. Jesam li tad trebala reagirati? Iskreno, čini mi se da nisam.

Ona telefonska poruka stigla je tek za tri godine. Nakon nje, sljedeća tri dana bila su potpuno nestvarna. Lucy nije željela da dođem k njoj, pa smo puno pričale preko telefona. Uvjerila me da nije ništa ozbiljnije od masnica i šoka i preklinjala me da ne kažem ostalima u obitelji. Na neki sam ju način razumjela. Njezin je ponos također pretrpio udarce, baš kao i tijelo. Bila je odlučna da se incident ne prijavljuje policiji. I to sam razumjela; on je bio njezin muž i otac njezine djece. To je bio samo jednokratni incident i to se više nikad neće ponoviti.

Nakon tri dana došlo je do nezamislivog, ali neizbježnog pomirenja. Lucy me uvjerila da su ona i Nick izgladili stvari i da je ona shvatila da je ona zapravo kriva zbog toga što je on privremeno izgubio živce. Ona je kriva? Pozvala je svoju sestru k sebi na božićni ručak, a da prethodno nije tražila Nickovo dopuštenje. Kad sam joj rekla da je taj izgovor presmiješan, spremno mi je odgovorila da ja Nicka ne poznajem tako dobro kao ona. ‘Uostalom’, rekla mi je ‘djelomice si i ti kriva jer se Nick ui našoj obitelji nikad nije osjećao dobrodošao!’ To je bilo najgrublje izvrtanje činjenica koje sam ikad čula. Gotovo sam utonula u pod ridajući, dok me moj muž pokušavao utješiti.

Nakon toga, stvari su se naizgled smirile. Kažem ‘naizgled’ jer ne znam ni pola onoga što se zapravo događalo. Informacije su dolazile na kapaljku. Svega par riječi koje je rekla svojoj sestri i još par koje je uputila meni i to dosta dugo nakon incidenta. Ono što znam je da je Nick preuzeo kontrolu nad svakim aspektom Lucynog života. Prestala je viđati svoje prijatelje. Uvijek joj je nedostajalo novca. I ono najtužnije – potpuno je prestala pjevati, čak i svojoj djeci.

Godinu i pol dana kasnije, Nick je vukao Lucy po kući za kosu i to ispred užasnutih kćeri kojima je tad bilo dvije i pet godina. Lucy je pozvala policiju i Nick je odveden da se malo smiri. Nju je otac odveo na sigurno u bratovu kuću. Nakon tri dana, svojevoljno se vratila kući. Nick je, uvjeravala me, dobio ozbiljno upozorenje i okrenuo je novi list.

Naš telefonski razgovor tekao je otprilike isto kao i onaj otprije 18 mjeseci;K ona je isprovocirala napad s nekim nepromišljenim komentarom. Nicka nitko ne razumije, oni se jako vole i ovo se više nikad neće ponoviti. Ovo je za mene bio presudan trenutak: bez obzira što učinila, bez obzira koliko nudila Lucy pomoć u bijegu, odluka je morala biti njezina. S obzirom da je sad bio evidentiran u policiji, Nick je promijenio metode zlostavljanja od fizičkih u psihičke i malo po malo uništavao njeno samopouzdanje: ona je za njega bila loša majka i supruga, glupa i nekompetentna. Nije ju se moglo urazumiti, iskonstruirala je svoj mali svemir: ona i Nick protiv cijeloga svijeta. Ako ona sama nije željela sebi pomoći, što sam ja mogla učiniti? Da sam ju forsirala da ode, možda bi ju zauvijek udaljila od sebe. A da nisam ništa učinila, to ju je moglo koštati života.

Kupila sam dva primjerka knjige Mary Susan Miller ‘No Visible Wounds’ (‘Bez vidljivih ozljeda’): jednu za Lucy, jednu za mene. Preporučila bi tu knjigu svakom roditelju u sličnoj situaciji. Pogledali smo i film ‘U krevetu s neprijateljem’, s Julijom Roberts u ulozi zlostavljane žene, a sve u nadi da će fikcionalni likovi inspirirati Lucy na onaj način na koji ja nisam, uspjela. Ona me samo začuđeno pogledala kao da pita: ‘Koja je tvoja poanta?’

Moja ostala djeca i njihov otac uvjeravali su me da ne trebam samu sebe koriti, no proganjala me pomisao da bih ja trebala spasiti Lucy. To je ono što majke rade.

Život se pretvorio u niz uzoraka. Povremeno bi se Lucy povjerila nekome od nas da se dogodila još jedna epizoda i da ovaj put zaista odlazi. No svaki put bi mu se vratila. Na to smo gledali kao na ‘fenomen trećeg dana’; primila bi cvijeće i hrpu obećanja od Nicka i vratila bi mu se.

Lucy je sve manje kontaktirala s obitelji. Ponekad bi prošla i godina da ju ne vidimo. Obiteljska okupljanja postala su rijetka. Nick nikad ne bi dolazio, nego ju je čekao kod kuće s prijetnjama i opakim riječima.

Moje unuke, već tinejdžerke, nisu me smjele posjećivati, a njihov je dom bio mjesto kojeg sam se užasavala. Imalo je miris po strahu. Njihov oboreni pogled i pažljiv način na koji su odgovarale na pitanja govorili su jako puno. Bila sam sretna što imam i drugo dvoje djece, sina i kćer, i još unučadi. S njima sam uživala u normalnom sretnom životu, no Lucy je uvijek bila kao avet za blagdane. Osjećala sam da sam ju izgubila.

Nešto ranije ove godine svi smo prisustvovali pogrebu nekoga iz naše obitelji. To je bio prvi put da vidim Lucy nakon svadbe njezinog brata prije pet godina i njezina me je pojava šokirala. Moje prelijepa kći postala je ispijena i mrtvog pogleda. Kad smo se rastajali, nisam mogla suspregnuti suze. ‘Što nije u redu?’, pitala me. ‘Bojim se da ćeš pri našem sljedećem susretu ti biti ta koju ćemo pokapati’, rekla sam joj. Nije mi ništa rekla, ali je zaplakala. Moje su je riječi izgleda pogodile kao ništa prije toga jer mi je, tjedan dana poslije, poslala e-mail u kojem je rekla: ‘Znam da moram otići. Samo ne znam odakle početi.’

Već smo toliko puta bili na ovome mjestu. Njezin otac, brat i sestra, svi su bili umorni od te melodrame koje bi uvijek završavala na isti način. No kao majka nikad ne smijete odustati. Uskočila sam u prvi vlak i smjestila se u hotelu blizu njihove kuće. Otišla sam s Lucy do odvjetnika i savjetnika za zlostavljane žene. Nagovorila sam je da porazgovara sa svojim šefom, liječnikom opće prakse i nekolicinom prijatelja. Oklijevala je, no na kraju je to učinila. Iznenadila ju je, a mene utješila, reakcija njezinih prijatelja koji su joj rekli: ‘Pa zar si stvarno mislila da mi nismo znali?’

Bilo je to prije dva mjeseca. Poduzela je prve konkretne korake da ode i taj će proces biti gotov do kraja godine. Nisam se već dugo osjećala tako dobro u pogledu Lucyne budućnosti, no moj je ponos pomiješan s tjeskobom. Naučila sam mnogo toga o zlostavljačima, a među ostalim i jednu zastrašujuću činjenicu: najopasniji trenutak za zlostavljanu ženu je onaj kad se napokon oslobodi.

Muškarci poput Nicka inzistiraju na tome da imaju kontrolu nad svim. Kad im netko ospori taj stisak, njihov bijes eskalira. Neki će prije ubiti, nego pustiti žrtvu da im pobjegne. Uvijek imam blizu sebe broj policajca zaduženog za Lucyn slučaj. Njezina je sestra isto uvijek spremna reagirati. U međuvremenu, izjedam samo sebe: Zašto nisam prije primijetila Nickonu pravu narav? Jesam li se trebala s njime izravno suočiti? Ili je trebalo baš ovako dugo igrati tu igru, nadajući se da će se Lucy urazumiti?

Ponekad mislim da nisam mogla učiniti ništa drugačije. A opet, ponekad mislim da sam ju iznevjerila. Iako ima već 40 godina, ona je još uvijek moje dijete. Kao što sam joj rekla jučer, živim za dan kad ću je opet čuti da pjeva.’