Krizmanić: Nema tolerancije prema nasilju, mržnji, bezobrazluku…

Najpoznatija hrvatska psihologinja, dr. Mirjana Krizmanić, novom je knjigom ukazala na još jedan gorući problem u hrvatskom društvu – na nedostatak tolerancije. Naime, upravo je izašla njena osma knjiga pod naslovom „O toleranciji“.

Krizmanić je knjigu predstavila na javnoj televiziji (Hrvatska uživo, HTV) poručivši da tolerancija nije ni poštovanje drugih, ni simpatija, ni naklonost, ni uživljavanje u živote i sudbine oko nas. „Hrvatska riječ za toleranciju jest snošljivost ili trpeljivost. Tolerancija je podnošenje onih koje zapravo ne trpimo, za koje bi radije da ih nema, koji nam idu na živce, kojima nismo skloni, s kojima se ne slažemo…“, kazala je profesorica dodajući da tolerantni možemo biti prema ljudima, idejama i svjetonazorima. „A toleriramo ih zato što smatramo i uvjereni smo u to da svi ljudi imaju jednaka ljudska prava.“ Drugim riječima, objašnjava Krizmanić, ako vam se netko ne sviđa, trpite ga, jer to je prva razina komunikacije.

Ljudi misle da tolerancija onih kojima nismo sklonih uključuje „puštanje na miru“ i nekomuniciranje s njima. „A zapravo, toleranciju trebate u svakodnevnom životu; s onima koje volite, s djecom, s partnerima, šefovima… Uvijek morate imati određeni dio podnošenja stvari koje vam se kod njih ne sviđaju, a s čim možete živjeti bez da se protiv toga bunite. Ne smijete se buniti protiv onoga što ljudi na sebi ne mogu promijeniti, poput temperamenta.“

Mržnja i predrasude

Iako naizgled zvuči tako, Krizmanić kaže da tolerancija nije teška, ako smo uvjereni da i drugi ljudi trebaju imati ista prava kao i mi. Tolerancija je tako prihvaćanje činjenice da svi ljudi imaju ista ljudska prava. Prihvaćanje osobe bi, s druge strane, značilo da smo joj skloni. „Nije teško ako se uči u obitelji, jer najviše predrasuda se stječe upravo u obiteljskom domu. Kada majka kaže djetetu da se ne smije igrati s ‘onim Bosancem’, ili Hrvatom, ili Crnogorcem… stvar je već gotova. Dijete je već steklo predrasudu, a iz nje raste netolerancija“, ispričala je Krizmanić koja smatra da toleranciju ne treba miješati s ignorancijom i ravnodušnošću.

Nema tolerancije za netoleranciju

Sljedeća stepenica gdje bi se trebala učiti tolerancija je vrtić, a potom slijede škola, fakultet i vjerske institucije koje bi morale širiti toleranciju, a prema mišljenju Krizmanić, to ne čine. Dio krivnje snose i mediji koji ne prikazuju toleranciju s pohvalom, a netoleranciju s pokudom. I pri tom, kaže autorica, tolerancija ne smije biti bezgranična. „Nema tolerancije prema nasilju, mržnji, bezobrazluku, vrijeđanju i negativnim ponašanjem drugih ljudi. To ne treba tolerirati. Ja vas toleriram, imate ista prava kao i ja, ali ne smijete kršiti moja prava. Ne smijete nasrtati“, ispričala je Krizmanić uz opasku da u Hrvatskoj među ljudima vlada više ravnodušnost, nego netolerancija.

Ujedno ističe da se pasivnost vidi upravo u tomu da u školama ne postoji građanski odgoj. „Ne zato što on nije zamišljen i ne zna se kako bi ga trebalo organizirati, već zato što se neke udruge protiv njega bore. Onda se pred njima poklekne i popusti. Kada sam ja bila mlada, građanski odgoj je bio odgoj za uljudno ponašanje. Osobno smatram da je to važnije od građanskog odgoja u smislu demokracije i stranaka, jer je uljudno ponašanje u osnovi tolerancije.“

Profesorica je, između ostalog, rekla kako se ljudi ne dijele na tolerantne i netolerantne, već je svatko od nas prema nečemu tolerantan, a prema nečemu netolerantan; ovisno koje su mu predrasude prenesene. „To je kao s poštenjem. Netko je pošten na poslu, ali doma nije. I obrnuto. Za biti tolerantan treba imati određenu razinu inteligencije, kako biste mogli razumjeti jednakost u pravima. Iz toga ide i uljudno ponašanje“, zaključila je Krizmanić.

Za knjigu o ovoj materiji kaže da je napisana stručno, ali popularno, na način da je baš svima jasna uz upitnik pomoću kojega možete sami odrediti svoj stupanj tolerancije.