Mladi Europljani ne žele kuhati, stariji se još drže kuhače

U Kölnu počinje najveći svjetski sajam prehrambene industrije Anuga. Raspoloženje u tom sektoru je tmurno: sve je manje vremena i volje za kuhanje i objed, ali se zato već razmišljaju što ponuditi izbjeglicama, javlja Deutsche Welle.

Najveći sajam prehrambene industrije Anuga u Kölnu (10.-14.10.) okupio je rekordnih, preko sedam tisuća izlagača iz 108 zemalja, ali im je sve veći problem što ponuditi današnjem Europljaninu. Jer po netom objavljenoj studiji krovnog udruženja prehrambene industrije u Njemačkoj BVE (Bundesvereinungug der Ernährungsindustrie), u ovoj zemlji u kuhinjama i blagovaonicama u krugu obitelji je u samo deset godina jednostavno nestalo preko tri milijarde obroka godišnje.

U tom razdoblju je broj onih koji priznaju kako “nikad ne kuhaju” porastao sa 38 na skoro 42%, a više niti dijete u kući ne znači da će se tamo kuhati barem jedan obrok. Čak i među mališanima od 3 do 5 godina je još prije deset godina za njih 69% bilo jasno da će ručati kod kuće, danas tu privilegiju uživa još samo njih 41%.

Jer roditelji su sretni da će njihovi potomci “nešto dobiti” u školama i vrtićima, baš kao što se i sami snalaze gdje i kako mogu. Većina ih nema vremena, ali ih je i sve više koji jednostavno niti ne znaju pripremiti namirnice u koliko-toliko jestivi obrok. Tek među osobama iznad 60 godina je još uvijek donekle normalno da sva tri obroka pripremaju kod kuće, ali niti to nije velika sreća za prehrambenu industriju: stariji ljudi kupuju manje hrane, ne samo zbog novca, nego jednostavno jer im i treba manje.

Kuhati? Kako se to radi?

Sve u svemu, njemačka domaćinstva daju još samo 296 eura godišnje za hranu i (bezalkoholne) napitke godišnje, a treba imati pred očima i da je hrana u zemlji, zbog žestoke konkurencije među diskounterima, na samom dnu cjenovne ljestvice u Europi. Utoliko je i proizvođačima veliki problem, što ponuditi takvim potrošačima.

Naravno, na prvom mjestu i ove Anuge je takozvani Convenience Food – pripremljena ili polugotova jela za To-Go ili Ready-To-Cook. Doduše, gotova jela masovno se proizvode još od sredine prošlog stoljeća, ali takvi pomodni engleski naslovi ulijevaju nadu proizvođačima da će i današnja mobitel-generacija valjda nekom sretnom igrom slučaja ipak pogoditi pravu tipku na mikrovalnoj pećnici i uspjeti sama “skuhati” večeru.

Zapravo, ispitivanja ponašanja njemačkih potrošača daju proturječnu sliku. Još prije deset godina je na uvjerljivo prvom mjestu (56%) cijena bila glavni argument što će se naći u nečijem hladnjaku, a usprkos svoj toj žurbi i neznanju kuhanja je danas na prvom mjestu (51%) kvaliteta proizvoda.

Doduše to znači da se tako i svojom ishranom želi “za iste novce” udovoljiti i nekoj drugoj potrebi. To može biti i politički stav kupovinom “Fair Trade” proizvoda, ali još češće kupovinom “zdrave hrane” i uvjerenjem da se tako štiti vlastito zdravlje. I dalje traje trend ekoloških namirnica, ali i namirnicama sa ili bez nekog sastojka za kojeg se vjeruje da utječe na zdravlje – od “omega faktora” pa do laktoze ili glutena.

A tu onda spada i halal, hrana pripremljena prema vjerskim muslimanskim pravilima. To je i za njemačku prehrambenu industriju koja broji 5800 poduzeća i zapošljava 560 tisuća suradnika sve važnije područje, ne na kraju i zbog izbjeglica koji dolaze u ovu zemlju. Već se naveliko razmišlja što će oni značiti za ovdašnje tržište živežnih namirnica, tako da se i na Anugi bave tradicionalnom hranom iz zemalja odakle te izbjeglice dolaze. Nada za budućnost i nove mušterije ne leži u šunki i kobasicama, nego u slanutku i u prosu za kus-kus.