Vjerojatno ste primijetili kako mnogi „voze po internetu“ bez ikakvih kočnica, razriješeni socijalnih normi i pravila lijepog ponašanja. Iza sebe ostavljaju povrijeđene i uvrijeđene, a oni se osjećaju bolje upravo zbog toga što su nekoga ozlovoljili, rastužili i uznemirili.
Je li svijet postao bolje mjesto zato što je anonimni komentator iz Solina nazvao Jadranku Kosor „umišljenim bjeloglavim supom“ uz nepismenu poruku „marš u kučicu“? Da, baš tako, u „kučicu“. Jasno je da nije. Jesmo li postali bolji ljudi zbog toga što je sakriven iza pseudonima zli komentator iz Zaboka napisao kako izbjeglice treba potjerati natrag u ratnu zonu te da teroristi (čitaj: muslimani) nemaju što raditi na europskom tlu? Sigurno da zbog toga nismo ni bolji ljudi pa ni kršćani. A opet, prihvaćamo to kao normalnu stvar pa kada i na ovim našim stranicama nekoga upozorimo na neprimjeren rječnika, zauzvrat dobijemo salvu uvreda i pozivanje na gušenje slobode govora.
Zašto je onda internet tako dobro mjesto za nasilnike svih vrsta?
1. Siguran je
Malo tko poduzima nešto u vezi divljanja na internetu. Kada se susretnete s divljakom u prometu, teško je zaustaviti se i potući s njime. Još je teže pronaći neku budalu na drugom kraju države koja ima mišljenje o svemu.
2. Internet bezmoćnicima daje osjećaj moći
Zar zaista mislite da takva osoba može privući pozornost svojim dostignućima u stvarnom životu? Negativnost privlači više pozornosti od lijepih stvari.
3. Nekima je i zabavno
Samo se sjetite škole. Nasilnike uvijek zabavlja zlostavljanje drugih. Samo što su danas nasilnici kukavice koje se kriju iza tipkovnica.
4. Ljudima je potreban rat
Volimo kada nas neprijatelji doživljavaju dijelom veće slike. Recimo, espdepeovci i hadezeovci se mogu slobodno mrziti na društvenim mrežama, bez opasnosti od fizičke štete. Isto je s vjernicima i nevjernicima, zagovornicima i protivnicima Europske unije…
5. Besplatno je
Zašto plaćati zabavu kada je možete napraviti po svojoj mjeri besplatno? Zloba je ponekad posljedica dosade. Besposlenost je vražje igralište.
6. Blago neznalicama
Razmišljaju li ljudi na internetu o ljudima koje napadaju? Ne. Poznaju li ih? Ne! Bi li bili tako agresivni da ih sretnu u stvarnom životu? Dovraga, ne!
7. U napadu je utjeha
Kada se ljudi udružuju s drugim napadačima, postaju dijelom grupe. Osjećaj pripadnosti je ugodan, a internet je neograničeno polje za stvaranje „rulje“ u svakom svojem kutku.
8. Ne zaboravite ni aroganciju
Ako znate istinu, vaše je da je kažete svijetu, ma koliko ona neugodna bila? Povrijedit ćete druge za njihovo vlastito dobro? Ne bi išlo.
9. To je iskonsko
Ne treba puno da internetska svađa preraste u seksualno uznemiravanje, pogotovo kada muškarac napada ženu. Nije svatko tko se s vama ne slaže kurva, loša majka, loša žena. Točka.
10. To je u našoj prirodi
Zlo jest u našoj prirodi i nije to problem s kojim smo se jučer sreli. Koliko se uspješno odupiremo pozivu zla, toliko vrijedimo kao ljudi.
Ima li baš svatko pravi na mišljenje? Što kada netko do zadnje kapi krvi brani sulude teorije?
“Ja bih sve te lude teorije objavila u nekoj antologiji. To je vrlo dobro za čitanje, to je zaista smiješno. Kao profesorica sam se susretala s takvima. Govorite o nekakvoj antičkoj povijesti, a onda dođe netko tko pita jesu li, recimo, piramide napravili Marsovci. I sada, ja pokušavam racionalizirati i odgovoriti, a odgovor je uvijek: ‘A zašto ne?’. To ‘zašto ne’, ta trunčica ludila u ljudskim glavama koja se naručito širi kada je kriza i kada su ljudi uplašeni, to je nešto što je, rekla bih, dio narodnog folklora.
Što učiniti? To su mitovi. Te mitove jednostavno treba promatrati kao takve, oduzeti im svaku ozbiljnost, vidjeti koje su logičke pogreške i zaustaviti nešto što je danas u javnosti u cijelom svijetu jako prisutno, a strašno opasno. To je ono: ‘To je moje mišljenje, ja na to imam pravo’. Ne, nemaš pravo! Ako je tvoje mišljenje glupo, ako logički ne stoji, ako nije zasnovano na provjerenim podacima, ako su zaključci pogrešni – ne, ne stoji. Nema svatko pravo na vlastito mišljenje. I to je nešto, oprostite, što se uči u školi, što se je nekada učilo u školama.”
Antropologinja Svetlana Slapšak za RSE
