Čovjek bi pomislio da gledanje ljudi na samrti uzrokuje depresiju. No jednu medicinsku sestru baš to je naučilo kako ispravno živjeti. Bronnie Ware godinama je radila u palijativnoj skrbi i brinula se za umiruće pacijente. Pokušala im je posljednje dane na svijetu učiniti što ugodnijima. Usput je zapisivala njihova razmišljanja i stvari za kojima najviše žale i koje bi, da mogu, napravili drugačije.
Razmišljate li nekad o tome kako će izgledati posljednji mjeseci ili dani vašega života? Bronnie Ware u svom je blogu ‘Inspiration and Chai’ nabrojala 5 stvari za kojima ljudi na samrti najviše žale:
1. Žao mi je što nisam imao hrabrosti više živjeti onako kako sam ja želio, umjesto da živim prema očekivanjima drugih
Pogledajte se u ogledalo. Živite li najbolje što možete u ovome trenutku? Što vas u tome sprječava? ‘Ljudi najčešće žale upravo za ovim. Kad shvate da im je život pri kraju i kad pogledaju unatrag, lako je uvidjeti koliko snova je ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije ostvarila niti polovinu svojih snova, no pred kraj života uviđaju da su tome glavni razlog njihovi vlastiti izbori i ono što jesu ili nisu odlučili napraviti. Zdravljedonosi slobodu koju počneš cijeniti tek kad je više nema’, kaže Bronnie.
2. Da barem nisam toliko radio
Ovo i ne treba posebno pojašnjavati.
3. Žalim što nisam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje
Što ako je jasno iskazivanje emocija ključno da se razvijamo i rastemo kao ljudi? ‘Mnogi ljudi susprežu svoje emocije kako bi održali mir s drugima. Rezultat toga je da se zadovolje osrednjim životom i nikad ne postanu ono što su zapravo mogli postati.’
4. Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima
Postoji li netko koga cijenite i volite, a s kime niste razgovarali već godinama? ‘Svima koji umiru, jako nedostaju njihovi prijatelji.’
5. Žao mi je što si nisam dopustio da budem sretniji
Ako se danas niste probudili sretni, što je tome razlog? Što možete učiniti da to promijenite? ‘Ovo je nevjerojatno često. Mnogi ljudi do samog kraja ne shvaćaju da je sreća zapravo izbor. Ostali su zarobljeni u stare navike i uzorke ponašanja. Uljuljkali su se u poznate osjećaje i ne istražuju dalje. Strah od promjene naveo ih je da se pretvaraju pred drugima i pred sobom samima da su zapravo zadovoljni, a ustvari čeznu da se pošteno nasmiju i da ponovno budu neozbiljni i budalasti’, kaže Bronnie.
