Ovo nam pitanje zadaje glavobolje bez obzira jesmo li u dvadesetima ili šezdesetima, piše Wendy Lustbader, autorica knjige ‘Život postaje bolji: Neočekivane prednosti starenja‘. Nemati pojma što ćemo sami sa sobom bolan je osjećaj, iako ponekad zna biti pomalo uzbudljiv. Bez obzira jesmo li upravo diplomirali ili odlazimo u mirovinu, put pred nama prilično je neoznačen, pomalo neugodan u svojoj tmini. Iako bi sloboda koju smo upravo dobili trebala biti nešto dobro i lijepo, često je opterećena teškim dilemama.
Patnja se povećava ako susretnemo nekoga naših godina tko ima naizgled čvrste planove i ne pokazuje nikakvu nesigurnost u pogledu smjera kojim njegov život ide. Ono što vam nitko ne govori je to da je ta njihova mapa kojom se u životu vode zapravo čista fabrikacija, nešto što su izmislili kako bi izbjegli osjećaj praznine koji i nas mori.
U stvarnosti, svi se mi pretvaramo da imamo neki plan, a zapravo izmišljamo naše živote putem. Nastojimo konstruirati sveobuhvatnu priču koja bi imala smisla. Čak i oni koji su puni samopouzdanja zapravo su slagalicu svojeg života složili od razbacanih dijelova, mnoge od kojih su našli sasvim slučajno, putem i kojima su tek naknadno pridodali neko značenje.
Nakon završetka fakulteta sredinom 70-ih, zarađivala sam 3 dolara na sat pomažući u psihijatrijskoj bolnici. Svako jutro ustajala sam još po mraku i sa svojom bijelom uniformom ispod kaputa putovala vlakom i autobusu kako bih stigla na posao u 7 sati. Jedno ga dana duboko depresivna mlada žena sjedila je pokraj kreveta i čekala da joj promijenim posteljinu. Tek nešto starija od mene, zurila je ravno ispred sebe kao da gleda u smrt.
Polako sam namještala plahtu pokušavajući je privoljeti da razgovara sa mnom. I uspjela sam u tome. Dok sam došla do namještanja jastuka, ona mi je već detaljno ocrtavala nijanse svojega jada. Od tog trenutka nadalje, odlučila sam pretvoriti svije uobičajene zadatke u priliku da doprem do ljudi i tako dobiti perspektivu često skrivenu liječnicima i ostalom medicinskom osoblju. Namještala sam krevete, mjerila tlak i puls i usput slušala tajne, tuge, razočaranja, a zauzvrat nudila suosjećanje i utjehu. Te priče i životne lekcije koje sam godinama slušala, postale su osnova za moju buduću profesiju, no u to vrijeme toga još nisam bila svjesna.
Sirovi materijal od kojega je satkan život dolazi kroz iskustva koja prikupimo kad se najmanje nadamo, kad se povinemo potrebi i prihvatimo prvi posao koji nam se ponudi. Možda se radi o kratkotrajnom volonterskom poslu u kojem ćemo otkriti neki svoj talent ili na kojem ćemo susresti nekoga tko će nam ukazati neki drugi kut gledanja na stvari. Možda ćete pokušati raditi nešto što još nikad niste i tako otkriti novi poziv koji vam po svemu odgovara.
Najčešća je greška govoriti sebi da bismo već trebali imati sve odgovore. Sjedimo tako na kauču i osuđujemo se, umjesto da krenemo u potragu. To lažno uvjerenje vodi do paralize volje kao i do samoispunjujuće mjere neuspjeha: ‘Ja sam nitko i ne radim ništa!’ Protratiti čitav dan na gledanje filmova ne pomaže jer daljnje gubljenje vremena samo produbljuje opći osjećaj niskog samopoštovanja. Jedini način da prekinete taj krug je da na život počnete gledati kao na izazov, a ne kao na obavezu.
Raditi nešto, umjesto raditi ništa, je početak tog procesa – čak i ako nemate unaprijed zadan smjer. Zapravo, pogotovo ako nemate. Svim ‘izgubljenima’ poručujem: ‘Dobro došli u samu srž svoje ljudskosti’. Boravimo na ovoj plavoj planeti samo kratko vrijeme. Duboko udahnite i promatrajte kako sunčeve zrake prolaze preko vašeg kuhinjskog stola. Sve okolnosti u kojima ste se našli su privremene, kao i svaka poteškoća. Ključ je da se odvažite izići iz sigurnosti vašeg doma i da se izložite, da dopustite sudbini da se poigra s vama. Svoj ćete put već naći.
