Mladi Jugoslaveni u seksološkoj ordinaciji

Ako je suditi prema starim novinskim člancima, mladi su nekada o seksu razgovarali bez tabua, a na raspolaganju su im bili vrhunski stručnjaci za to područje. Novija istraživanja pak pokazuju da su mladi konzervativniji od svojih roditelja; a ni seksolozi više nisu zanimljivi medijima. Prenosimo u cijelosti intervju s vodećim jugoslavenskim sesksologom Marijanom Košičekom (1923-2003) kojega je objavio zagrebački Plavi vjesnik 1968. godine. Košiček je još 1973. godine napisao “Spolni odgoj. Priručnik za nastavnike”. A utor je brojnih kniiga između kojih izdvajamo “Seks, ljubav i brak”, “U okviru vlastitog spola” i “Muškarac u škripcu”. Nazivali su ga i jugoslavenskim Kinseyem. 

—

Prostorija je malena, zračna i svijetla. Radni stol, stolić i dvije fotelje, vitrina i sofa. Ugodan ambijent. Nema gotovo ničeg što bi podsjećalo na liječničku ordinaciju, kad vama sučelice ne bi sjedio čovjek u bijelom ogrtaču, smirena prijateljska izgleda. Dr. Marijan Košiček, šef zagrebačkog Dispanzera za psihohigijenu, ugledan je liječnik i jedan od najvećih naših autoriteta na području seksologije.

U njegovoj ordinaciji u Draškovićevoj ulici 78 svakog dana sjedi nekoliko pacijenata, a isto toliko dnevno javlja ih se pismima ili telefonom. Otprilike polovicu pacijenata čine mladi, djevojke i mladići koji se obraćaju liječniku da im stručnim savjetom pomogne u njihovim tegobama.

Što mladi pitaju, kakve savjete najčešće traže?

O tome smo razgovarali s dr Košićekom u njegovoj ordinaciji, za jednog njegovog običnog radnog dana. “Velika je teškoća u tome”, priča liječnik, “što mi se često javljaju pacijenti izvan Zagreba kao ovaj maloprije, iz Našica. Pozovem ih ako mogu doći, ali često na pismo u kome se traži pomoć mogu odgovoriti samo – pismom. To, naravno, nije najefikasnija metoda.”

Zbog kakvih vam se teškoća najčešće obraćaju mladi pacijenti?

Dozvolite najprije jednu usporedbu, odnosno podjelu. Ako pacijente koji dolaze ovamo podijelimo u dvije grupe, onda je najopravdanije podijeliti ih u “bračnu” grupu kamo pripadaju stariji – i u mlađe, uglavnom neoženjene. U “bračnoj” grupi češće dolaze žene. One se prve javljaju, a tek na moj zahtjev obično dolazi i suprug. Kod mladih češće dolaze mladići.

Dolaze li spontano ili po nečijoj preporuci?

Najčešće spontano. Veoma rijetko pacijenta k meni pošalje liječnik, iako bi to bio najlogičniji put.

Što najčešće pitaju?

Mladići najčešće dolaze zbog smetnji potencije. Pritom se radi o potpunoj impotenciji, ili o slaboj potenciji i smetnjama u seksualnim funkcijama.

Ostati u vezi – ili je prekinuti?

Je li riječ o mladićima koji održavaju kratku ili dugotrajniju vezu s djevojkama?

U ovom slučaju po srijedi su obično kratkotrajnije veze. Zapravo, mladić dođe k meni kad osjeti smetnje koje sam spomenuo, a to obično nije nakon dugotrajne veze s djevojkom. U drugu grupu idu oni pacijenti koji dolaze zbog emocionalnih problema s partnerom. Tu je riječ o dugotrajnijoj vezi koja je zapala u psihološku krizu. Ti mladići traže tada savjet kako tu vezu održati, ili treba li je održati.

Dolaze li vam mladići da se s vama posavjetuju prije nego li namjeravaju stupiti u brak?

Da. To su najčešće mladi koji su pri kraju školovanja, obično studenti. Žele se konzultirati i pitaju je li “izbor” dobar. Naravno, u svim ovim slučajevima koje sam spomenuo, ako se problem ne može riješiti s mladićem, na razgovor pozivam i djevojku.

O dazivaju li se?

Odazivaju, u najvećem broju slučajeva.

Dolaze li vam u ordinaciju mladići s homoseksualnim sklonostima?

Dolaze. Naravno, samo oni koji se takvih sklonosti žele osloboditi.

A djevojke? Mislim, one koje su također sklone istom spolu.

Ne, one ne dolaze. To naravno ne znači da ih nema.

Vratimo se “običnim” smetnjama mladih koji vam dolaze. Rekli ste da mladići pretežno dolaze zbog smetnji potencije. Zbog čega najčešće dolaze djevojke?

Prije svega one rjeđe dolaze samoinicijativno, češće ako ih se pozove. Razlog koji ih natjera da potraže savjet obično su emocionalne smetnje ili nesporazumi.

Možete li navesti neke konkretne teškoće zbog kojih vam se obraćaju djevojke?

Na primjer, velika dilema za djevojke leži u tome kako da postupe prema mladiću koji od njih zahtijeva da stupe u seksualni odnos. Drugi je problem kad djevojka koja je već stupila u intiman odnos s mladićem pita kako se sada treba prema njemu odnositi? Mora li zbog fizičkog kontakta mijenjati i svoje psihičko ponašanje.

Dolaze li i djevojke zbog “čistih” seksualnih smetnji?

Dolaze, iako rjeđe. No u posljednje vrijeme sve mi se češće za savjet spontano, samoinicijativno javljaju parovi mladih.

Nije mladićima “svejedno”

Zbog čega?

Najčešće zbog kontracepcije. Doduše malo je neobično da se zbog ovakvih problema obraćaju psihijatru umjesto ginekologu, ali naša zdravstvena služba na žalost kontracepciju nije još usvojila kao rutinski posao.

Rekli ste da dolaze parovi. Možete li ocijeniti sa čije strane, kad je u pitanju kontracepcija, potječe inicijativa da se potraži savjet?

Inicijativa češće dolazi od mladića, što mi se čini veoma pozitivnim jer ukazuje da nije točna tvrdnja kako je mladićima “svejedno” hoće li im partnerica zanijeti ili neće, i kako su oni slobodne, bezbrižne osobe.

Traži li savjete od vas samo školska omladina ili i mladi s drugih područja?

Čini mi se da tu nema značajnijih razlika, ako su u pitanju mladi koji se školuju, ili rade. Ako je bar suditi po pismima koja primam – javljaju mi se mladi različitih usmjerenja – gotovo iz svih dijelova republike.

Koliko dnevno primate pacijenata?

Ovaj je posao specifičan i to stvara tehničke teškoće. U prosjeku računam da za jednog pacijenta trebam otprilike sat vremena. To znači da dnevno mogu primiti najviše šest-sedam pacijenata. Dakle, iako obično radimo “punim kapacitetom”, broj nije spektakularan.

A može li se problem jednog pacijenta riješiti u cigloj jednoj “seansi*?

E, to je druga teškoća, za mene i za one koji dolaze. Za mene – zbog toga što mogu primiti relativno malo pacijenata, za njih u tome, što mnogi vjeruju kako će ovdje doživjeti nekakav “hokus-pokus” u kome će se riješiti sve njihove teškoće. Međutim, gotovo nikad stvar se ne može riješiti jednim razgovorom. S druge strane ima parova koji misle da će, ako se zajedno pojave, pred liječnikom kao pred sucem riješiti svoj problem jednim otvorenim dijalogom. To je pogrešno. Ja obično moram odvojeno govoriti s djevojkom i s mladićem.

Bez prava na direktan savjet

Hoćete li reći da ono što čuje mladić ne smije čuti djevojka, i obratno?

Da. Štoviše, direktno moram zabraniti pacijentu da partneru priča o onome što je govorio u ordinaciji.

Vi dakle igrate u neku ruku ulogu “sive eminencije”?

To je neophodno ako se želi postići efikasan rezultat. Ja nemam pravo ni da partnerima dajem direktan savjet kako da postupe kad se pred njima ispriječi određena teškoća. Konačnu odluku moraju donijeti oni sami. Posao liječnika je da im pomogne da odluka što je sami donesu bude što zrelija, bolja i prihvatljivija za njih.

Do sada smo govorili uglavnom o seksu. Imaju li i teškoće za koje se u prvi mah čini da su sasvim fizičke prirode, s fiziološkom podlogom i svoju psihičku stranu, psihičke uzroke?

Svakako. Upravo, kako ste rekli, i oni problemi za koje pacijent misli da su sasvim “fizički” imaju psihički karakter. Eto, neki dan došao mi je pacijent koji se tužio do ima teškoće u seksualnom životu, jer mu je spolni organ nerazvijen. Pokazalo se međutim da po srijedi nije nikakav fizički nedostatak nego čisti psihički kompleks tog mladića. U većini slučajeva seksološki problemi samo su simptom da s određenim čovjekom u širem smislu nešto nije u redu. Gotovo uvijek u krajnjoj liniji radi se o psihološkim problemima.

Ipak, imate li i obrnutih slučajeva, da vam se pacijent recimo obrati zbog nekih čisto psihičkih smetnji, a vi otkrijete da su uzroci tih smetnji seksuane prirode?

Da, ponekad se mora ići i tim putem. Neki dan u ordinaciju je došla djevojka koja se tužila na psihičku rastrojenost, nemogućnost koncentracije, slab uspjeh u školi. Pokazalo se da su uzrok svemu emocionalne tegobe, odnosno problemi u odnosima s voljenim mladićem.

I na kraju: obraćaju li vam se ikad zbog problema mladih o kojima smo govorili – njihovi roditelji?

Takvih slučajeva ima kad se radi o problemima mladih do šesnaeste, sedamnaeste godine starosti. Roditelji najčešće dolaze zbog slabog uspjeha ili nesređenog ponašanja njihove djece. Kako i sami misle da bi uzrok tome mogle biti emocionalne ili psiho-seksualne smetnje a sami ih ne mogu riješiti, dolaze do potraže pomoć stručnjaka.

/razgovarao: Marko Goluža, Plavi vjesnik, svibanj 1968./Yugopapir/