Moj tata je uvijek s veseljem prepričavao zgodu kad mu je, dok je bio dijete, jedan stariji dječak ponudio da će mu platiti kartu za vožnju na poznatom vlaku smrti Cyclonu u Brooklynu ako bi on pristao voziti se na onom prvom, naročito zastrašujućem sjedištu. Kad god bi prepričavao tu priču, njegovo lice bi se ozarilo pogotovo trenutak prije poante priče, a ta je da se tijekom vožnje uopće nije uplašio te je, štoviše, onog starijeg dječaka zamolio da mu plati još jednu vožnju jer mu se toliko svidjelo, kazuje u svojoj kolumni na Huffington Postu psihologinja Mara Karpel.
Kroz posljednja dva mjeseca, moja je obitelj bila na svojevrsnom ‘vlaku smrti’ zbog očeva zdravstvena stanja. Svako je dan bio posve neizvjesan: ponekad se činilo da neće izgurati do kraja tjedna, a druge je dane klicao od sreće i elana.
Kroz tu ludu vožnju, donijela sam svjesnu odluku da ću ostati optimistična. Odnosno, da ću se usredotočiti na bilo koji pozitivan događaj ili osjećaj toga dana i da neću potonuti zajedno sa svojim ocem onih dana kad bi mu bilo naročito loše te da ću u potpunosti uživati sa svojim tatom onih dana kad bi mu bilo dobro. Nije da nisam svjesna svih negativnih mogućnosti. Moje 25-godišnje iskustvo rada s teškim bolesnicima učinilo me itakako svjesnom svih očito mogućih negativnih ishoda.
Međutim, tijekom godina sam svjedočila i nekim nevjerojatno lijepim ishodima i nisam vidjela ništa loše u tome da se nadam da će i mome ocu biti bolje. Mislim za sebe da sam realni optimist, pa iako će neki reći da svijet gledam samo kroz ružičaste naočale, svjesna sam toga da će moj otac jednom ipak umrijeti, jednako kao što sam svjesna da ćemo svi jednoga dana umrijeti. Nitko se iz ovoga života neće izvući živ. Također sam svjesna da mome ocu s njegove 93 godine i zdravstvenim stanjem nije preostalo još mnogo vremena. Ipak, nisam odustala od pomisli da mu je ipak ostalo još dovoljno vremena da uživa sa svojom obitelji, da se smije, da nam priča svoje priče (ili da sluša naše priče jer u posljednje vrijeme doista teško govori) o nevjerojatnim stvarima koje je doživio u svojem dugačkom životu. A ako se ispostavi da sam ipak bila u krivu, ne vidim ništa loše u tome što sam željela da se to ostvari. Na kraju, neću žaliti na za čim.
Uvijek imamo izbor kako gledamo na okolnosti koje nas okružuju – čaša je ili napola puna ili napola prazna. Ja sam se odlučila za optimizam. Nisam rođena s takvim stavom niti u svim prilikama zadržim takvu perspektivu. Ali evo sedam razloga zašto zadržati optimističan stav čak i u vrlo teškim situacijama:
1.
Pozitivno raspoloženje se povećava, a depresivna stanja smanjuju. Ovo se događa zbog pozitivnog razgovora koji vodimo sa samim sobom kad smo dobro raspoloženi. Vrlo dobro poznajem pozitivne učinke koje taj razgovor sa samim sobom ima na naše raspoloženje. O tome sam i pisala u svom blogu gdje sam došla do zaključka da promjenom načina razmišljanja možemo promijeniti i način kako se osjećamo. Nadalje, optimizam dobro utječe na stvaranje kemijskih ‘spojeva sreće’ u mozgu (endorfini) koji su prirodni podizači raspoloženja i otklanjatelji boli, dok pesimizam vodi većoj društvenoj izolaciji što će pak povećati i produbiti depresivna stanja.
2.
Pozitivne misli jačaju imunitet koji nam pomaže da se borimo protiv različitih bolesti od obične prehlade pa sve do raka.
3.
Realistični optimizam vodi do veće vjerojatnosti da ćemo ustrajati u našem režimu vježbanja i zdrave prehrane.
4.
Optimizam omogućuje bolju otpornost na buduće negativne događaje u životu. Na primjer, poznato je da pesimisti češće umiru u periodu od šest mjeseci nakon smrti supružnika, dok optimisti općenito žive i do 7,5 godina duže.
5.
Optimisti imaju stabilniji hormonalni balans što dovodi do više energije i mlađeg izgleda.
6.
Pozitivan stav znači i zdravije srce i stabilniju razinu šećera u krvi.
7.
Pozitivni ljudi lakše rješavaju probleme.
