“U Zagrebu sam u jesen 1957. upisao studij prava. To je bio tipičan kompleks mladića iz provincije, koji dođe na školovanje u veliki grad: uzeti neko solidno zvanje, a pod “solidnim” se obično misli na pravo. Međutim, usporedo sa studijem, od 1957. do 1959. završio sam i dva razreda srednje muzičke škole i 1959. godine upisao Muzičku akademiju. Nije mi bilo žao što sam ta dva završna razreda u Srednjoj muzičkoj završavao u stvari po drugi put, jer sam srednju muzičku položio već i u Šibeniku”, pisao je daleke 1968. godine mladi Arsen Dedić (28. srpnja 1938. – 17 kolovoza 2015.) o svojim sjećanjima na prvih deset godina karijere. Tekst iz zagrebačkog Plavog vjesnika prenosimo u cijelosti.
—
I kao što obično biva da ono sporedno nadjača osnovno, tako sam se ponovo vratio muzici. Na pravu imam položene tri godine, ali pravnikom valjda više neću postati. Muzičku akademiju završio sam 1964. U početku sam bio dobar student i profesori su me voljeli, ali poslije, kako sam se sve više bavio muzikom, postajao sam i sve lošiji student. No, na kraju se sve ipak dobro svršilo.
Tih prvih godina u Zagrebu stanovao sam u Muzičkom internatu, u Jurjevskoj 31 a. U internatu su tada stanovali i mnogi poslije poznati muzičari ozbiljne muzike: Majda Radić, Pavle Dešpalj, Miro Belamarić… Tada smo smatrali da su uvjeti za rad u Muzičkom internatu bili loši, iako mi se danas čini da su bili veoma dobri, gotovo idealni za mlada čovjeka.
Po nepisanim pravilima, mladi stanar došao bi najprije u sobu gdje ih je bilo mnogo, a poslije, bi “sa stažom” napredovao u sobe sa sve manje kreveta, tamo negdje do trokrevetne ili dvokrevetne. U sobi u kojoj sam u početku stanovao bilo nas je sedam. Mario Boljuni – klavirist, Vinko Fabris -violinist, Rado Selić – flautist; ne znam gdje je sada, Vitomir Manestar – klarinetist; mislim da je danas u Filharmoniji, Branko Bukić – trubač, koji je danas tehničar u Šibeniku, Ivo Cuknov koji danas svira gitaru u Austriji u nekom lokalu i kao sedmi ja. Bio je to, dakle, čitav orkestar u jednoj sobi, a da stvar bude još čudnija, svi smo studirali pravo. Inače, česta je pojava da muzičari studiraju pravo, a oni najbolji ga i završe, što s nama lošijima nije uvijek slučaj. Pada mi na pamet da je, na primjer, Stravinski, poznati sjajni muzičar, i doktor prava.
Dakle, u to vrijeme za zabavnu muziku zagrijao nas je Mario Boljuni. On je tada već imao orkestar s kojim je nastupao u “plesnjaku” na Ribnjaku. Tamo sam ponekad odlazio s Mariom da ga slušam kako svira, ili bih naprosto odlazio na ples. Dvorana nije imala osobitu reputaciju – nerijetke su bile i tučnjave. Mario je znao da ja onako za sebe pjevam i nije se ustručavao da me “angažira”. Tako sam u dvorani na Ribnjaku pjevao cijelu jednu sezonu, jednom, sjećam se, čak i u posuđenom odijelu, na kojem se lijepo mogla vidjeti mrlja od čišćenja. Djevojkama i mladićima koji su ovamo dolazili na ples moj stil interpretacije, čini se, nije bio neprihvatljiv. Tada sam pjevao sve što je u to vrijeme bilo popularno: Platterse, Modugna, Dallaru, Anku…
No, Boljuni je – čini mi se da je to bilo 1958. – poslao jednu svoju kompoziciju i na Zagrebački festival. Kompozicija se zvala “Čuješ li me draga”. Tekst je Mariju pisao pod pseudonimom Miro Belamarić, danas dirigent u Operi. Dogodilo se, međutim, da poslije Miro više nije mogao pisati tekstove, a budući da Mario nije dobro vladao našim jezikom, zamolio me je da mu ja napišem lake, komercijalne stihove za njegovu narednu kompoziciju.
Rođenje Igora Krimova
Morate me shvatiti: u to vrijeme sve čime sam se bavio smatrao sam prolaznim privremenim stanjem. Tako je bilo i s ponudom da pišem tekstove; tu sam ponudu prihvatio bez razmišljanja, već i zbog samog prijateljstva s Mariom. Ali, kažem, misleći da se pisanjem tekstova nikad neću trajno baviti, sakrio sam se iza pseudonima Igor Krimov. Boljunijeva kompozicija za koju sam napisao riječi zvala se “Mornarev cha-cha-cha”, a izvedena je na “Zagrebu 59”.
Na jednoj od “boljih” žurki Možda će se danas činiti smiješno, ali mi tada uopće nismo prisustvovali festivalu. Počasne ulaznice nisu se valjda još dijelile, a za festival nismo imali ni novaca, ni prikladne odjeće Da smo dobili nagradu, saznali smo iz novina. Ja kao autor teksta dobio sam petnaest tisuća dinara, što je za me tada bio velik novac. Nakon toga sam Mariju pisao još nekoliko tekstova: “Tri prijatelja”, “Prodavač novina”, “Poslije ljubavi”, “Noćni šetači” … “Poslije ljubavi” dobila je na festivalu u Sarajevu 1960. i nagradu za tekst.
Tada su, oko 1960. godine, u zabavnoj muzici bile veoma moderne vokalne grupe, kao što su, na primjer, danas moderni vokalno-instrumentalni sastavi. Na “boljim” žurevima u to vrijeme slušali su se “Plattersi” i “Freshmeni” i džez. Poneseni modom, i mi smo odlučili da osnujemo vokalni kvartet. Problema neće biti: Mario će pisati aranžmane, a ja tekstove. Kvartet se zvao “Prima”, a ovim imenom kršten je posve slučajno Naime, jedna od kompozicija što smo ih izvodili zvala se “Come prima”, a neki, od tad popularnih zagrebačkih voditelja, okrstio nas je jednostavno “Prima”.
U kvartetu sam se za nijansu isticao iznad ostalih, pa mi je Mario rado davao solo-dionice. No, u to vrijeme nije bilo lako stvoriti ime u zabavnoj muzici u Zagrebu. Bilo je to doba kad je od afirmiranih pjevača gotovo jedini bio Robić i kad su se počela afirmirati imena što ih je izbacila prva serija “Prvog pljeska” u “Varijeteu”. Zdenka Vučković, Toni Kljaković, Jasna Benedek… “Emovci” (4 M) su tada, sjećam se, bili već “zvijezde”. Tereza Kesovija i Vice Vukov pjevali su na takmičenjima u “Varijeteu” i u Glazbenom zavodu.
Prvi honorar kvartetu osigurala je Zdenka Vučković 1959. godine u Radničkom domu. Honorar je za cijeli sastav iznosio četiri tisuće dinara, dakle tisuću po članu.
Već u to vrijeme ja sam sam pomalo komponirao, ali, služeći neprestano drugima – Boljuniju, Nikici Kalogjeri, Alfiju Kabilju i tko zna kome još, nisam ni dolazio na ideju da pokušam startati i kao kompozitor. Tako se dogodilo da sam prvu svoju kompoziciju objavio tek 1962. na nagovor vibrafonista Boška Petrovića. Kompozicija se zvala “Veče sa Ksenijom” a bila je pisana za flautu i Zagrebački džez kvartet.
Gotovo sam zaboravio reći da sam tih godina pjevao i u zboru. Moja ljubav za zborskom muzikom iz dječačkih dana i iz rodne kuće nije me napustila, a osim toga poznato je da mi Dalmatinci volimo zapjevati u zboru: zagrliti se, pustiti neki lijep akord i držati ga sve dok vam lijepo zvuči. Nastupao sam tada, dakle, u studentskom zboru “Ivan Goran Kovačić”, koji je tada bio u zenitu.
Negdje oko šezdesete televizija je raspisala audiciju za mlade pjevače. Sjećam se, emisija je imala naziv “Prvi put pred mikrofonom”. Na audiciju se prijavio i naš kvartet “Prima”, s kompozicijom “Gloria”. Nakon nekoliko mjeseci, od televizije smo dobili pozitivan odgovor, a to je značilo nastup i otvorenu mogućnost za nove angažmane. I tako, neprimjetno i posve polako, ulazili smo u svijet zabavne muzike kao pravi profesionalci, povećavajući broj nastupa i honorare, počinjući, a da to sebi i nismo htjeli priznati, sasvim profesionalno shvaćati posao koji nam je donedavna bio samo omiljena zabava.
Zabavljače se nije mazilo
Razdoblje oko 1960. godine bilo je u Zagrebu i “zlatno doba džeza”. Boško Petrović osnovao je “Zagrebački džez kvartet”, a postojao je tada i jedan drugi divan ansambl što ga je vodio dr. Kružić. Dogodilo se tako da sam i ja, uza sve čime sam se bavio, nalazio vremena i za nastupe u zagrebačkim džez sastavima. Naravno, nastupao sam kao flautist. Ako ste se tada bavili zabavnom muzikom kao instrumentalist, pjevač ili pisac tekstova, nije bilo lako stvoriti ime. Možda to zvuči paradoksalno kad se zna da smo onda imali manje pjevača nego što ih imamo danas.
Ali, ne smijemo zaboraviti da je zabavna muzika tada još bila pravo pastorče, bez podloge na kojoj bi mogla rasti. Tada još nije bilo mnogo festivala, radio i TV emisija zabavne muzike, nije bilo toliko ploča ni listova što prate zabavnu muziku i specijaliziraju se za tu tematiku. Tada nije bilo lako doći na naslovnu stranicu, ili doživjeti da se o tebi pojavi reportaža na pet stupaca. Zbog toga nije čudo da smo znali cijeniti svaki redak koji bi bio napisan o nekome od nas.
Kao što vidite, u zabavnu muziku ulazio sam istodobno na nekoliko vrata – kao pjevač, kompozitor, instrumentalist i autor tekstova. No, već u to vrijeme osjećao sam da me pjevanje šlagera ne zadovoljava posve i da osjećam potrebu za nekim drugim žanrovima, kao što su francuska šansona i “đenoveška škola” talijanske zabavne muzike kojoj su pripadali Paoli, Endrigo, Umberto Bindi i pokojnj Luigi Tenco.
Privlačila me je također klasična muzika, književnost i slikarstvo i moram reći da su mi svi ovi afiniteti u priličnoj mjeri smetali kad sam želio stvoriti ime u zabavnoj muzici. U to je vrijeme kod nas čak i voljeti šansonu u zabavnom žanru bilo nešto neobično. No, vratimo se kvartetu u kojem sam nastupao.
Zbog nekih nesuglasica u sastavu, “Prima” se raspala, a svi moji i Mariovi pokušaji da osnujemo novi sastav koji bi trajno djelovao, ostali su bez uspjeha. Tada se raspao i sastav što ga je vodio Hrvoje Hegedušić, prvi osnivač vokalnog grupnog pjevanja u to vrijeme u Zagrebu, pa sam ja prišao Hrvoju i tako smo osnovali “Zagrebački vokalni kvartet”. No, ni taj sastav nije bio dugog vijeka.
Još dok je egzistirao “Zagrebački vokalni kvartet”, u Zagrebu je postojao i kvartet “Melos” koji je također mijenjao članove, pa se dogodilo da su pozvali i mene. U “Melosima” sam pjevao sve do vremena kad sam počeo definitivno nastupati kao vokalni solist, a to znači do siječnja 1963, kad sam se na Zagrebačkom festivalu predstavio publici kao interpretator triju melodija. To je bio početak novog razdoblja u mom životu i zvanju.
No, prije nego što nastavim, moram reći da se od “Melosa” nisam odvojio zbog neslaganja ili mržnje među pojedinim članovima. Naprosto, afiniteti su bili različiti. Jedni su muziku shvaćali na jedan, drugi na drugi način, putovi su se razilazili, neki članovi su se i poženili i muziku počeli tretirati samo kao hobi i tako se dogodilo da kvartet više nije mogao zadovoljiti sve svoje članove. Kažem, od “Melosa” se nisam odvojio zbog nesuglasica ili mržnje, nego zbog drugačijeg shvaćanja muzike. I “Melosi” su voljeli muziku, ali sasvim amaterski, shvaćajući je kao hobi i nadopunu uz posao i ostale obaveze.
Jedan od njih volio je avione – to je Mišo, koji danas radi u kontroli letenja. Drugi je Kiška – završio je stomatologiju i često odem k njemu pregledati zube. Treći je Stanko Kučan Sten, mogu reći, jedan od starijih zagrebačkih muzičara – već godinama nastupa u “Slovencu”. Dogodilo se tako baš neki dan da sam bio u Kiškinoj ordinaciji u Gračanima, a Mišo je preletio avionom iznad nas. Mahali smo mu, izmjenjujući tako pozdrave na neobičan način. O nesporazumima, dakle, nije bilo govora, jer smo i danas dobri prijatelji. Ja se nisam odvojio od “Melosa” da bih postao solist, nego sam postao solist nakon što sam se odvojio od “Melosa”.
Na “Zagrebu 62” interpretirao sam s “Melosima” kompoziciju Nikice Kalogjere “Negdje”, u kojoj sam određene dionice pjevao sam i to se, čini se, svidjelo kompozitorima. Uoči “Zagreba 63” čak devet njih predložilo je da izvodim njihove kompozicije i organizatoru – Udruženju kompozitora – nije preostalo drugo nego da me kao vokalnog solista pozove na taj festival. Tako sam službeno počeo karijeru kao vokalni solist.
Na “Zagrebu 63” pojavili smo se Zvonko Špišić i ja – i za mnoge je to bio početak novog stila u zabavnoj muzici. Špišić se tada veoma dobro predstavio “Milionerom”, kojega sam i ja pjevao. Zvonko i ja ostali smo u dobrim odnosima sve do danas. Cijenim ga kao veoma vrijednog, poštenog muzičara i radnika i naše prijateljstvo nikada ničim nije bilo pomućeno… Osim “Milionera”, na tom festivalu sam pjevao i “Jesenji dažd” Milana Lentića i “Bolero noći” Milutina Vandekara. Danas mi se čini pomalo čudno da je od tog januara prošlo već punih pet godina! Ruku na srce, meni se čini kao da je to bilo jučer.
Nakon zagrebačkog, bio sam pozvan na festival “Beogradsko proleće” i čini mi se da mi je taj festival donio prvi veći uspjeh među širom publikom. Dobio sam, doduše, samo treću nagradu publike – bila je to Graićeva kompozicija “Prolećni cvet”, ali osjetio sam da je već na tom mom prvom nastupu u Domu sindikata stvoren dobar kontakt između beogradske publike i mene. Taj kontakt nije ni do danas narušen, a to znači veoma mnogo, jer je Dom sindikata jedna od najznačajnijih scena u našoj zemlji za onog tko u zabavnoj muzici želi stvoriti ime.
Nakon “Beogradskog proleća”, čekao me je poziv za “Melodije Jadrana 63”. Taj splitski festival donio mi je prijateljstvo sa Zdenkom Runjićem, izvanredno talentiranim mladim muzičarom. Kod Zdenka me je osim talenta fascinirala lakoća kojom je kao samonikao talent svladao muzičku teoriju. Uskoro smo postali dobri prijatelji i višestruki kumovi. Na festivalu sam pjevao njegovu kompoziciju “Čovjek od soli” i svoju pod naslovom “Onaj dan”, koja se može smatrati prvom našom “bosanovom” i koju ja i danas rado pjevam.
Arsen Dedić
Cijena talenta
Mogu slobodno reći da su prvi moji kompozitorski radovi promijenili mnogo toga u mom životu. Ili, točnije, zbog toga što sam počeo sam komponirati i pjevati vlastite kompozicije, izgubio sam neke prijatelje, ili one koje sam dotad bar smatrao prijateljima. Nije ni čudo! Jer dotad sam ja za njih bio neka vrsta “dvorskog” servisnog interpretatora i pisca tekstova i čini se da im je pravo otkriće bilo što taj “momak po narudžbi” može stvarati i samostalno.
Ne zamjerite mi ako ih ne budem imenovao, ne želim u ovim svojim sjećanjima stvarati zlu krv, zapravo želim imenovati samo one koji su mi ostali u dobrom sjećanju. Zato je dovoljno da kažem da su među onima koji su me napustili kad sad počeo samostalno raditi bili moji dotad veoma dobri drugovi i suradnici, inače naši poznati zabavno-muzički akteri.
Moji prvi samostalni koraci u zabavnoj muzici pojačali su, dakle, moju izdvojenost, da ne kažem osamljenost među ljudima koji se njom bave. Na sreću, bilo je uvijek ljudi s kojima sam se kao čovjek i kao muzičar mogao dobro razumjeti, a da nikad ni oni ni ja nismo podigli glas. Jedan od njih je Stipica Kalogjera, s kojim me devet godina veže istinsko prijateljstvo, zatim Runjić, a prijatelja još imam i u Beogradu, Splitu i, naravno, ovdje u Zagrebu…
Svoje izdvajanje nikad nisam shvatio tragično. Neminovno je, kad pokušavaš stvoriti ime, da izazoveš i takve reakcije. To je kao kad se dižete iz bare, morat ćete za sobom povući i mulj.
Čini mi se uopće da je osnovna zabluda u našoj zabavnoj muzici, koju su, čini se, stvorili polutalenti ili netalenti: da uspjeh jednog ugrožava uspjeh drugom. Oni koji tako misle vjeruju da je uspjeh drugoga njihov vlastiti neuspjeh i ja sam doživio niz neugodnih iznenađenja kad sam otkrio što sve čovjek u našoj zabavnoj muzici može doživjeti kad mu ime postaje poznatije od nečijeg drugog imena. Bio je to za me pravi šok, jer sam otvorena srca ušao u taj svijet. Vjerujte, bio sam prisiljen činiti nešto što u stvari nisam mogao: kad sam čuo da loše govore o meni, jer bi bilo glupo i veoma riskantno u ovom poslu kad ne biste tako postupili.
S vremenom, čovjek polako uđe u tu igru i ako želi sačuvati lice, ne preostaje mu drugo nego da se zatvori u svoj svijet, među nekoliko najodanijih prijatelja, u svoju sobu i svoju muziku. Dogodilo se tako na “Melodijama Jadrana 64”, nakon svih nagrada i priznanja za moju “Kuću pored mora”, da mi je jedan od mojih dotad najboljih prijatelja pristupio i rekao: “Pa, tekst ti nije loš…” To je valjda bio njegov pokušaj da me ponovo svede na rang servisnog tekstopisca, koji će se buditi u 2 u noći da napiše nekakve komercijalne riječi!
Doista, zašto sam se počeo baviti komponiranjem? Pa, bio je to u neku ruku logičan razvoj. Ja sam još kao srednjoškolac i na prvim godinama fakulteta pisao pjesme, neke od njih objavili su i književni časopisi. S vremenom sam sve više osjećao potrebu, budući da sam muzičar, da te stihove i muzički izrazim. Još dok sam bio u zboru “Ivan Goran Kovačić”, komponirao sam šlager pod naslovom “Svima pričam o tebi”, koji je bio neka vrsta “internog hita” u društvu i nikad nigdje nije bio javno izveden. Ono što je došlo kasnije bilo je, kažem, samo logičan nastavak.
Uostalom, ja sam počeo komponirati i ranije, na nagovor svog starijeg prijatelja Mire Belamarića. Bile su to minijature za flautu, za flautu i za klavir, i samo za klavir. Nakon kompozicije “Onaj dan”, dakle 1963, komponirao sam i za Zagrebački jazz kvartet “Veče sa Ksenijom”, a zatim je došla 1964. i “Kuća pored mora”, pjesma koja me je definitivno afirmirala i kao kompozitora ili, preciznije – kao “kantautora”.
“Kuću pored mora” nisam napisao u jednom dahu. Zapravo, slao sam je na Zagrebački, Beogradski i Opatijski festival, ali su je sva tri odbila. To me je obeshrabrilo i kad sam u martu 1964. odlazio u vojsku, nosio sam samo skicu te kompozicije. A napisao sam je jednog običnog dana, u kasarni u Otočcu u Lici, u starom zdanju podignutom još za vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene bilo je obično. Zapravo, bilo je to jedne noći kad sam bio pomoćnik dežurnog. Nisam mislio ni na što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje sam, kako znate, uspio.
Moji najbolji radovi
Zamjećujem kod velikog dijela svoje publike, osobito ženske, da joj se najviše sviđaju moje prve kompozicije “Kuća pored mora”, “Moderato cantabile“, “Čovjek kao ja“. Ta ih publika valjda i najviše cijeni od svih mojih kompozicija, ali sigurno je da su moji najbolji radovi došli tek kasnije.
Međutim, moje prve kompozicije imale su u sebi nešto neposredno, ljudsko, nešto od one nasušne iskrenosti koja je toliko potrebna u zabavnoj muzici. U sentimentalnom stanju Ja sam u vrijeme kad sam ih pisao doista i bio u sentimentalnom stanju – da tako kažem – zbog nekih mojih ličnih događaja i te su kompozicije u prenesenom smislu bile odraz toga stanja. Tu valjda treba tražiti i objašnjenje za njihov uspjeh. Tada su mi počeli govoriti: “Arsene, vi pjevate osjećajno!” A ja mislim da se i ne može pjevati drugačije nego osjećajno, onako kako nešto nosite u sebi. Ali, ljudi su bili skloni vjerovanju da sam ono o čemu sam govorio u svojim pjesmama i sam doživio.
Međutim, ako pažljivo analiziraju bilo koji od tih tekstova, vidjet će da se u sadržaju ne događa ništa konkretno… A ipak, ljudi su se pitali: tko je ta žena u “Kući pored mora”, i uskoro, naravno, iskonstruirali i ženu, i lokaciju kuće, i tko zna što još. Isto je tako potekla fama da je glavni lik “Čovjek kao ja” autor sam, da sam tu pjesmu namijenio svojoj ženi – počelo je, kažem, neko prekapanje po mojim najintimnijim stvarima, koje u određenom smislu nije prestalo ni do danas.
Dosad sam govorio o svom afinitetu za zabavnu muziku i za klasiku. Stoga je red da kažem što mislim o odnosu tih dvaju žanrova, ili točnije, o tvrdnji da danas klasična muzika ima sve manje publike i da je njena krivica što klasika gubi na popularnosti.
Prije svega, takve konstatacije nisu tačne. Klasična muzika nikad neće izgubiti svoju pravu publiku, niti je publika kriva što se klasika manje sluša. “Krivica” je možda i na klasičnoj muzici! Jer, ta muzika današnjem čovjeku ne pruža uzbuđenje kakvo bi on želio i kakvo mu je potrebno. Osim toga, suvremeni čovjek teško se i koncentrira da sluša muzičko djelo koje traje pola sata, pa je razumljivo da zabavna muzika, koliko god bila manje vrijedna, vrši na nj direktniji i efikasniji atak. Uostalom, danas su rijetki ljudi koji imaju vremena da steknu klasičan muzički odgoj, da upoznaju velika djela, razviju ukuse… Ako, dakle, treba govoriti o nekakvoj “krivici”, onda tu krivicu valja tražiti na obje strane. No, dosta o tome.
Godina kod koje sam u pričanju stao – 1964 – ne samo što mi je donijela afirmaciju nego je to bila i godina u kojoj sam napisao vrlo mnogo kompozicija. Evo njihovih naslova: “Želim zadržati ljeto”, “Sobotna pomlad”, “Strankinja” “Čovjek kao ja” i više skica koje ni do danas nisam objavio.
Neprilike sa “Starom curom”
Kompozicija “Stara cura” bila je izvedena na Splitskom festivalu 1965. i odmah nakon izvedbe počele su neprilike. Neki su me htjeli tužiti, drugi su mi pisali pisma najuvredljivijeg, prostačkog sadržaja. Te su me reakcije zbunile. I danas tvrdim da je “Stara cura” jedna od mojih boljih kompozicija. U njoj sam pokušao oživjeti jedan isječak iz mog života, onaj Šibenik mog djetinjstva, zime u njemu i obilaske nas dječaka do crkve sv. Franje i sv. Lovre, život usidjelica ili žena kojima su muževi na putu.
Ne mogu me svi voljeti… Pisao sam to sa simpatijom, zapravo je premalo reći sa simpatijom, već s ljubavlju, ali i s gorčinom. Jer, znate kakvi su ljudi, osobito kod nas u Dalmaciji: vole se šaliti, ali u toj šali često budu okrutni. Najčešća su meta takvih ogovaranja oni koji su u životu izgubljeni zbog određenog razloga – zbog fizičkih nedostataka, ili zle sudbine. To su usamljeni, bolesni, zanemareni… Pišući tu pjesmu, u zaštitu sam uzimao baš njih, one koji ne nalaze svoje mjesto u životu. Uvijek sam bio na njihovoj strani i mislim da uvijek pišem za njih.
Nikad nisam želio da moje pjesme budu dodatak uz ručak jednom malograđaninu kome sve “štima”, koji je dobro jeo i koji će sutra dobro jesti. Kad sam promijenio odjeću i pustio dugu kosu, želio sam se time još više odvojiti od takvih koji čekaju dodatak za trpezu, i neka tako ostane. Meni je jasno da svi ne mogu biti moja publika. Ne mogu svi raditi za sve. Ja moram imati neprijatelja i dobro je da ih imam, a kad ih ne bih imao, ne bih ni postojao ovakav kakav sam.
Kad već govorim o publici, moram reći da je naša publika već u priličnoj mjeri iritirana, razdražena i ponašanjem muzičara i ljudi oko muzike, da zabavnu muziku smatra trkom i konkurencijom gorom od one kakva vlada u nogometu. Tako neki dan, dok sam razgovarao sa čovjekom koji mi je popravljao automobil, mogao sam čuti: “Uh, što vas ovaj sada sve šiša!” Ili: “Sve ste ih prešišali!” Kao da se u zabavnoj muzici radi o tome tko će koga “prešišati”.
Dakle, kad sam napisao “Staru curu”, bio sam krivo shvaćen. Meni je naprosto nerazumljivo kako je netko mogao doći na ideju da ja pišem pjesmu protiv nekoga. Je li ikad napisana pjesma protiv jednog usamljenika, bolesnika? Ljudi su mislili da samim tim što sam takvog usamljenika izvadio iz anonimnosti i pisao o njemu – da ga vrijeđam. Naprosto neshvatljivo! Tako mi je “Stara cura” zagorčila kraj 1965. godine. Odmah nakon festivala, otišao sam kod rodbine u Dubrovnik i pratio iz dana u dan stupidne nastavke i napade na ovu pjesmu i na mene.
Činjenicu da sam bio krivo shvaćen nisam primio tragično. U životu se često događalo da budem krivo shvaćen, ali zbog toga ne mislim da nisam običan čovjek. Naprotiv, to me tek čini običnim. Naime, čovjek ima gomilu takvih stvari koje kupi u svom životu, u ljubavi, u poduzeću, u obitelji, među djecom.
Nakon “Stare cure”, napisao sam kompoziciju “Moj brat” koju ću – možda se mnogi neće sa mnom složiti – s upornošću i tvrdoglavošću staviti na prvo mjesto među mojim kompozicijama. Zbog te kompozicije, koja je izvedena na Splitskom festivalu 1966. godine, sukobio sam se s ljudima oko festivala i sa žirijem, a mnogi od mojih kolega napisali su mi zbog teksta te pjesme mnogo ponižavajućih glosa, o beznačajnosti i trivijalnosti tog teksta. Publika je kompoziciju dobro primila, dala joj je i treću nagradu, a dala bi i više, da na festivalu nisam imao još jednu kompoziciju, čime sam sam sebi pravio konkurenciju. Ljudi koji su muzički žirirali tu kompoziciju smatrali su je lošom; kroz iglene uši prošla je na festival. Prema tome, ja nisam raskinuo sa Splitskim festivalom zato jer nisam dobio nagradu, nego zbog toga što sam vidio kakve stvari ulaze na festival, i ako tako stoje stvari, ima li na takav festival uopće smisla nešto slati?
Moderato cantabile su odbili svi festivali
“Moderato cantabile” napisao sam inspiriran istoimenim filmom i njegovom tematikom, a u kompoziciji sam iskoristio i nekoliko taktova jedne Diabellijeve sonatine, koja se također često čuje u tom filmu i koja je u neku ruku predstavljala moju ljubav za klasiku. Zanimljivo je da su “Moderato cantabile” odbili redom svi naši festivali i da sam tu kompoziciju morao ovako “privatno” lansirati.
Te godine, zapravo još ranije, potkraj 1963, okupilo se u Zagrebu nas nekoliko entuzijasta i prozvali smo se grupom “Studio 64”. Bili su to Nikica Kalogjera. Pero Gotovac, Milan Lentić, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, ja… a još su s grupom surađivali aranžeri Stipica Kalogjera, Miljenko Prohaska i Bojan Hohnjec, pjesnici: Irena Vrkljan, Vesna Parun, a pjevali su još Hrvoje Hegedušić, “Emovci”, Ana Štefok i neki zagrebački glumci. Režirao je Angel Miladinov, scenu je preuzeo Nola. Bio je to značajan događaj u maloj historiji naše zabavne muzike. Svi mi bili smo entuzijasti i željeli smo stvoriti nešto novo u zabavnoj muzici, u šansoni.Kad smo već kod termina “šansona”, meni je taj termin zapravo nakalemljen. Prvu kompoziciju koju sam napisao ljudi su nazvali šansonom, ali ja nikad nisam znao mnogo o izvornoj, autentičnoj, francuskoj šansoni, niti sam poznavao taj jezik, ni aktere. Pišući kompozicije, ja sam naprosto slijedio svoje osjećaje, a to što su ljudi moje pjesme zvali šansonama, nije ispalo mojom voljom.
Bile su nezaboravne večeri kad se sastajala naša mala grupa. Sami smo se savjetovali, sami sebi žirirali, jedan se nije miješao u autorstvo drugog. Svi smo željeli stvoriti nešto drukčije, bolje i vrednije i mislim da je priredba koju smo pripremili značila jedan od najznačajnijih skokova naprijed u našoj zabavnoj muzici. Održala se u okviru festivala “Zagreb 64”, a osim festivala pomogao ju je “Vjesnik” i još neke organizacije.
Oprostite na maloj digresiji, ali moram nešto reći o žiriranju kompozicija uopće. Nije li smiješno da čovjek koji je dokazao svoju vrijednost i o čijem se renomeu već uglavnom dosta zna, mora tu vrijednost uvijek iznova dokazivati pred trojicom ljudi, u prostoriji zadimljenoj od cigareta, ako mu je do toga rada stalo i ako zna koliko taj rad bar otprilike vrijedi. Ne zamjerite mi stoga ako se sve rjeđe izlažem takvu riziku i ako sve rjeđe budem nastupao na festivalima i kao autor i kao pjevač. No, vratimo se “Studiju 64”.
Te smo se zime sastajali ili kod Nikice Kalogjere ili kod Pere Gotovca. Svirali smo jedni drugima svoje stvari i odlučili da na koncertu na kojem ćemo nastupati, svaki da po dvije kompozicije. Kako rekoh, koncert je uspio, ali je već na samoj priredbi bilo jasno da uspjeh neće biti duga vijeka. Ne, nije riječ o kompozicijama! Naprotiv, kompozicije su bile dobre i nekoliko ih se održalo do danas. Međutim, kao što se moglo i očekivati, bilo je ljudi kojima se naš napor nije svidio. Već u toku priredbe, u dvorani je bilo utjecajnih ljudi koji su svojim izjavama trovali oko sebe, želeći osporiti vrijednost onome što smo prezentirali. Posljedice su se odrazile i na reakciju javnosti: podrška nije bila onakva kakvu smo možda zaslužili i nije pogrešno ako kažem da su te šansone pravu afirmaciju doživjele zaista tek kod publike, a ta afirmacija traje i danas.
Nakon starta “Studija 64” na Zagrebačkom festivalu, vjerovao sam da ćemo ostati trajno na okupu, da ćemo uvijek stalno raditi, ali, na žalost, ispalo je drukčije. Uspjeh jednoga počeo je smetati uspjehu drugog, ljudi su se počeli razilaziti, okupljati se u manje grupe, dok na kraju te grupe nisu činile po jednog čovjeka; svatko je počeo raditi sam. To i jest jedan od osnovnih problema u našoj zabavnoj muzici, zbog koga ima tako mnogo niske produkcije i kiča. Dugo sam se ustručavao da to kažem, jer i ja, kao zabavno-muzički akter, želim štititi svoju profesiju.Ali, nakon što sam putovao i gostovao u zemljama gdje je zabavna muzika otišla daleko naprijed, mogu reći da je ono što se u našoj zabavnoj muzici događa vrlo loše. Nije to zbog toga što nemamo dobrih pjevača ili aranžera – kod nas postoji kriza autorstva! Kod nas nema stvaralaca koji bi dosljedno zastupali svoj stil, stajali iza njega, potpisivali ga i bili spremni da ga brane. Za mene je zabavna muzika kolektivan posao kompozitora, aranžera, autora teksta i pjevača.
Čovjek izvan igre
“Studio 64” koji me toliko zanio, raspao se zbog još jednog razloga. Ruku na srce, svi njegovi članovi nisu gajili isto oduševljenje prema novom obliku zabavne muzike. Oni su se priključili grupi, misleći valjda da će se moći sakriti iza svetog imena šansone i tako ostati u prvom planu, već zbog same činjenice da stvaraju, ili bar to žele, nešto novo. Vrijeme je pokazalo da nisu bili u pravu.
Nakon 1964. sudjelovao sam i na idućem koncertu šansona, na “Zagrebu 65”. Imao sam tada kompoziciju “Čovjek kao ja”, koju je pjevao Zafir Hadžimanov, “Sobotnu pomlad” u interpretaciji Lade Leskovara. U to vrijeme bio sam u armiji i svoje sam kompozicije morao povjeriti drugim interpretatorima. Pojavio sam se i među autorima šansona na “Zagrebu 66”, s kompozicijom “Dva prijatelja“, na divne riječi Matije Bećkovića. Ta kompozicija nije dobila nagrade, ali je do danas ostala jedan od mojih najdražih radova i uvijek ću je smatrati jednim od svojih najboljih ostvarenja.
Na “Zagrebu 66” u konkurenciji šansona pjevao sam i kompoziciju “Kuća bez broja” Zdenka Runjića, inspiriranu jednom Stančićevom slikom. Ni ta kompozicija nije doživjela osobitu popularnost – nije do danas čak ni snimljena na radiju, iako za to osim nečije nemarnosti nema nikakva posebna razloga.
Međutim, moram reći da festivali nikad nisu apsorbirali svu moju aktivnost kao kompozitora i kao autora tekstova. Usporedo s festivalima, lansirao sam i kompozicije na radiju, na pločama, u TV-emisijama i na mojim recitalima. Ti su mi mediji dragi jednako kao i festivali, a kompozicije što sam ih lansirao tim putem nisu, mislim, ništa manje uspjele od festivalskih.
Kod nas se, nažalost, uvriježilo mišljenje da su festivali jedina platforma za pravu afirmaciju pjevača ili kompozicija. Jedino ono što se izvodi na festivalima smatra se nekako sigurnom, provjerenom vrijednošću. Moram reći da ne znam tačno zašto je tako, ali je sigurno da to našoj zabavnoj muzici više škodi nego što joj koristi. Takvoj praksi uzrok je vjerojatno i televizija koja prati festivale. Ljudi su navikli da sjednu u naslonjač pred svoje ekrane i da prate zabavnu muziku od festivala do festivala, misleći da je to sve.Na koncerte zabavne muzike, osim jednog dijela mladih, ne dolazi više nitko. Tako se dogodilo da me publika koja me znala jedino s festivala poznavala preusko, jednostrano. Za mnoge ljude bilo je primarno kako sam odjeven, kako se češljam, oblizujem li usne dok pjevam i pjevam li otvorenih ili zatvorenih očiju. Osim toga, o meni nisu znali ništa. Nisu vidjeli ni jedan moj recital, nisu čuli ni jedan moj vanfestivalski rad – nisu, ukratko, znali što sve još znam i mogu.
A evo što sam učinio izvan festivala samo u posljednje tri godine: “Moderato cantabile” i “Moj prijatelj” bili su na “Zagrebu 64” izvan konkurencije, a osim toga napisao sam i kompozicije “Nevoljen”, “Veru Pavladoljsku”, “Sanjam te”, “Kada svi odu”, “Dva dana”, “Čovjek i pas”, “Pjevam da mi prođe vrijeme”, nekoliko radova s područja dramske muzike… Velik dio tih kompozicija promaknuo je onima koji zabavnu muziku prate isključivo od festivala do festivala. Uopće, smatram da me onaj tko nije bio na mom solističkom koncertu u potpunosti ne poznaje.
Već sam spomenuo da sam 1964. otišao u Armiju na odsluženje vojnog roka. Razdoblje koje sam proveo u uniformi mnogo mi je pomoglo. Pomoglo mi je, između ostalog, da s izvjesne distance sagledam svoj prijašnji život, ono što sam učinio, prijatelje i prijateljstva koja su me dotad vezala s određenim ljudima. Što se ovog posljednjeg tiče, spoznaje nisu bile baš slatke i čini mi se da sam se još više povukao u sebe. Nove spoznaje uvjerile su me da je put kojim sam dotad išao bio ispravan i da tako treba nastaviti. Iz vojske sam se vratio 1965. i tada sam se razveo nakon tri i po godine braka. U studenom 1962. dobio sam kćer Sandru koja danas ima više od pet godina. Od 1965. ponovo živim sam.
Slobodni umjetnik
Već sam mnogo govorio o svojim prijateljstvima s mnogim ljudima. Rekao sam već također i da mi je prijateljstvo jedna od stvari koje u životu najviše cijenim. Prije malo više od dvije godine, 1965, u Zagrebu sam upoznao Sergia Endriga. Bilo je to jedne večeri kod Ivice Krajača. Endrigo je tada bio u Zagrebu kao gost Zagrebačke televizije. Za me je to bio posebno drag susret. Endriga sam cijenio kao pjesnika, kompozitora i pjevača. Bio je jedan od mojih prvih ideala u zabavnoj muzici uz Gina Paolija i Jacquesa Brela. U Zagrebu smo se Sergio i ja sprijateljili i otada se uvijek rado viđamo.On je htio snimiti neke moje kompozicije. Nedavno smo se sreli u Parizu i čim me je ugledao, umjesto pozdrava zapjevao je moju kompoziciju “Sanjam te“. Sergio i ja imali smo u svibnju prošle godine u Parizu i zajednički koncert. Ali, u našem zvanju čovjek nema mnogo vremena, pa se i prijateljstva moraju cijeniti i grijati od susreta do susreta, uvijek u drugome mjestu, u drugom gradu, a kad ste sami i mnogo radite, tada prijateljstvo treba dvostruko cijeniti, isto koliko i ljubav.
U mom životu i zvanju još je jedna stvar bila značajna, preciznije, određeni trenutak. Bio je to trenutak kad sam postao slobodni umjetnik, slobodna profesija, a dogodilo se to nakon dolaska iz Armije. Dotad sam radio na Zagrebačkoj televiziji, kao sitni suradnik. Radio sam s Angelom Miladinovim u “Ekran na ekranu” i bio je to posao koji nije otvarao osobite perspektive. Kad sam izabrao slobodnu profesiju, mogao sam više komponirati i slobodnije surađivati s radijom i televizijom. Dotad, na primjer, nisam mogao u nekoj emisiji biti i muzički suradnik i pjevač. Boljeg izlaza, dakle, nije bilo.
Negdje 1965. počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa “Studijem 64” više neće biti, u tadašnjoj konstelaciji zabovno-muzičkih snaga.
Uvijek stranac
Moram reći da sam ja u našoj zabavnoj muzici bio u neku ruku uvijek čovjek izvan igre. Ja sam u zabavnu muziku ušao s Akademije i uvijek sam uz nju volio i nešto drugo i stjecao drukčija iskustva. Oni koji su se bavili samo zabavnom muzikom od prvog dana prihvatili su me kao stranca, a i ja sam se tako osjećao i tako će biti sve do kraja moje karijere. Logično je da sam se bolje razumio s ljudima koji su u zabavnu muziku došli na sličan način kao i ja, ali za većinu kolega po profesiji, a i za dobar dio publike, ja ću uvijek ostati stranac.Moram reći i ovo: kad sam se pojavio, ni moj izgled nije bio uobičajen, nije mogao zadovoljiti čistunce kojima gode samo standardne fizionomije. Kažem to stoga jer svega toga nisam bio svjestan. Bio sam onakav kakav jesam i tako sam se ponašao, misleći da je to posve u redu.
Međutim, ljudi su se, na primjer čudili i takvim stvarima kao što su moje zatvorene oči dok pjevam. Meni to nije bilo ništa čudno, kao što mi nije bilo čudno što svoje oči zatvara Charley Parker dok svira neku temu, ili što ih zatvara naš Ićo (Ivan) Kelemen – ta toliko ljudi zatvara oči kad radi posao na koji se mora duboko koncentrirati! Kad moram izgovoriti neki tekst ili otpjevati neku melodiju, kad moram reći neku istinu, ja se moram koncentrirati. Ne mogu za to vrijeme otvorenih očiju zvjerati po publici, gledajući u nekog do koga moje riječi ne dopiru.
Zatim, mnogi su bili osjetljivi i na moje ponašanje. Ako hoćete i moje klempave uši izazvale su mnoge nesporazume, koji su za me kao pjevača bili bolni. Nastupati na estradi, nije lak posao. Najlakše je ako imate standardnu fizionomiju, standardan glas, ako se standardno češljate, ako ste slatki i neupadljivi. Čim malo odstupite od toga, čim napišete neobičan stih, zapjevate drukčije ili lansirate kompoziciju koja malo odudara od standarda ili mode – bit će vam teže.
Donekle me tješi da tako nije samo kod nas, nego ponekad čak i u onim zemljama u kojima je zabavna muzika otišla daleko i visoko i gdje je ta muzika danas čak u određenom smislu društveno mjerilo. Tako je u Francuskoj, na primjer, a gotovo tako je i u Sovjetskom Savezu ili u Italiji. A eto, baš u Italiji se dogodilo da je veoma talentirani Gianni Meccia propao na dvije godine zato jer je napisao kompoziciju pod naslovom “Mrzim stare gospođe”.
Moram reći da je i kod mene rano počelo s tim stvarima. Već jedan od mojih prvih tekstova, za Boljunijevu kompoziciju “Prodavač novina”, bio je uzrok da je ta pjesma skinuta s repertoara jednostavno zato što se u njoj spominjao rat i mir.Često sam bio obeshrabren u takvim poslovima, ali mogu reći da mi je veoma žao ako sam ikad napravio kakav ustupak. Priznajem, ponekad sam i ja želio biti slađi, dostupniji, ali priznajem također da nije dobro što sam tako radio. Općenito, mislim da u odnosu pjevača prema publici valja poštovati pravilo koje se rijetko uvažava. Obično se kaže da pjevač mora činiti ustupke publici, da mora u svemu postupati onako kako publika od njega traži, eliminirajući potpuno vlastitu ličnost. Ja mislim da ako pjevač učini prema publici dva koraka, onda i publika mora učiniti bar jedan korak prema pjevaču. To je moja maksima, a mislim da jedino takav odnos osigurava pjevaču egzistenciju, a publici zadovoljstvo onim što joj pjevač pruža.
Moje turneje
Mislim da u svakom poslu čovjeku koji želi uspjeti koriste iskustva drugih, osobito ako su oni ispred njega. Tako je i u zabavnoj muzici, a ja mislim da velik dio svog iskustva dugujem turnejama koje su me zbližile s mnogim evropskim zemljama, njihovim ljudima i zabavnom muzikom. O turnejama dosad nisam govorio, jer ih intimno nekako smatram posebnim “poglavljem” svoje biografije. Inače, izvan granica naše zemlje počeo sam gostovati relativno rano, još od 1963. godine. U svibnju te godine otišao sam s ansamblom Mojmira Sepea u Sovjetski Savez. Pjevao sam na jednoj izložbi jugoslavenskih proizvoda široke potrošnje u Kijevu. Nakon toga u Sovjetskom Savezu gostovao sam još četiri puta, a u ožujku 1968. odlazim šesti put. Osim u Sovjetskom Savezu, nastupao sam u Čehoslovačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Mađarskoj, u Egiptu, na Cipru…
Turneje su, kako sam rekao, jedno od najdražih poglavlja mog života, jedan njegov poseban dio. Još su stari mudraci znali da putovati znači stjecati iskustva i prijateljstva, upoznati život sa svim njegovim ljepotama i skrivenim tajnama, živjeti ga, da se poslužim banalnim izrazom suhoparne današnjice, punim intenzitetom. Zaista, putovanja su za me značila mnogo i kao za pjevača i kao za čovjeka. Na putu ste često sami i ti vam trenuci pomažu da se osvrnete na vrijeme što ste ga proživjeli i da ga ocijenite s odstojanja, kao što kažu vojnici. Zato mi je uvijek, nakon mjeseci naporna rada, dobro dolazila jedna dulja turneja.
Možda se više i ne sjećam tačno gdje sam sve bio. Sovjetski Savez Moskva, Kijev, Lenjingrad, Erivan, Taškent i mnogi gradovi po najzakučastijim, ali divnim dijelovima SSSR-a. To je velika, divna zemlja, osobito u jesen. Tamo sam napisao kompoziciju “Nevoljen”.Poljska, čest sam gost u toj zemlji i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Nastupao sam na njihovom festivalu u Sopotu i lijepo su me primili; Čehoslovačka: kad sam je posjetio još za vrijeme boravka u Armiji, stekao sam mnoge nove spoznaje o vrijednosti čehoslovačke zabavne muzike, o njihovim izvrsnim kompozitorima. Tamo se rodilo moje prijateljstvo s Jirzyjem Suchym s kojim sam do danas ostao u najboljim odnosima.
Belgija: zemlja u kojoj sam imao nekoliko nastupa i svi su ocijenjeni vrlo pozitivno; Italija: tamo često odlazim da obnovim svoju diskoteku; Francuska: nastupao sam nekoliko puta, s našim pjevačima i jednom sa Sergiom Endrigom. Mađarska: bila je to jedna od prvih zemalja u kojoj sam gostovao kao vokalni solist… I tako, mogao bih još dugo nabrajati! Bio sam i na Bliskom Istoku, na Cipru. Putovanja su u neku ruku i moja pasija. Kažu da je za pjevača opasno ako dulje vrijeme izbiva iz svoje zemlje, da ga publika zaboravi, pa mu to škodi popularnosti. Mislim da za ozbiljnijeg pjevača to ne bi smio biti ozbiljan problem.
Arsen, Gabi i Matija
Shvatio sam Brela…
Još nešto: iz svojih sam turneja izvukao zaključak, možda obrnut od onih do kojih dolaze moje kolege: unatoč tome što me nigdje nisu izviždali, što sam svagdje lijepo prolazio, svako novo gostovanje učvrstilo bi moje uvjerenje da sam prije svega jugoslavenski pjevač, da bi moja egzistencija i karijera bile besmislene izvan naših granica.Sve kad bih i pokušao u inozemstvu, pa kad bih možda i uspio, nikad ne bih bio zadovoljan kao sada, ovdje kod svoje kuće, među licima koja znam i kojima se uvijek vraćam… Pričajući tako svoj život, gotovo neprestano sam vam govorio o muzici. Objasnio sam zašto je tako i nemojmo se na to vraćati!
Ali, želim vam reći da ja o muzici govorim veoma često i sam sa sobom, dakle mislim na nju, i kao što slikar u svemu što doživljava traži boju, kipar oblik, a književnik pravu riječ, tako i ja u svemu oko sebe nastojim otkriti muziku, melodiku, specifični ritam: muzika je moj najsretniji, najdraži izraz. Iako je tako bilo od djetinjstva, postojala su razdoblja u mom životu kad sam se zanosio i drugim stvarima. Iako one nisu obično odlazile dalje od pasije ili preokupacije, mnogi iz moje okoline govorili su mi kako baš time treba da se bavim. đ
“Arsene, ti ćeš biti genijalan slikar!” Te sam riječi često slušao u djetinjstvu. Kao srednjoškolac, slikao sam veoma mnogo, sve što bi mi palo na pamet. Nisam razmišljao zbog čega to radim. To je, mislim, bio čisti rezultat ambijenta u kojem sam živio, vrelog Mediterana, punog gustih boja. Kažem, slikao sam kao lud. Ne znam je li nešto vrijedilo. Danas, naravno, nemam više vremena za tako što, iako ponekad zaželim da u ruke uzmem kist. Ali, ljubav za slikarstvom, unatoč oskudici vremena, ostala je i do danas. Obožavam slikarstvo, osobito domaće autore i mislim da imamo slikare među najboljima u svijetu. Posjećujem sve značajnije izložbe, u bilo kojem gradu se zateknem, a platna za koja imam novaca i otkupljujem.Pratim i razvoj naših najmlađih slikara, uopće, da se ne bavim muzikom, najvjerojatnije bih slikao!
Druga moja strast – o njoj ste vjerojatno već čuli – jest književnost. Volim dobre knjige i kad sam u mladosti imao vremena, nezasitno sam čitao. Poslije se postepeno kristalizirala moja ljubav za poezijom, osobito domaćom. Mogu reći da od rata nema značajnije knjige poezije domaćeg autora koju nisam pročitao. Na žalost, ne spremam i ne kupujem sva ta djela, a da ih i nabavljam – kamo bih s njima! Biblioteka bi zauzimala golem prostor.
Literaturom sam se i aktivno bavio, još kao srednjoškolac i student. Sjećam se jednog razgovora s nekim mojim znancem, neposredno nakon što sam došao iz Šibenika u Zagreb. “Arsene, što si ti zapravo”, pitao je on. “Kako misliš?” “”Čime se misliš baviti?” Upitao sam ga koji je razlog njegovoj smutnji, a on je uzvratio: “Eto, sad si ovdje došao da studiraš pravo, a čujem da se već upisuješ i na Muzičku akademiju. Pomalo se, kao što znam, baviš i zabavnom muzikom, a evo, vidim, u književnim časopisima izlaze ti i pjesme. Tako nećeš moći dugo. Gdje misliš ostati?” “Ne znam”, priznao sam. “Ostat ću tamo gdje se budem najbolje osjećao.” To je bilo donekle tačno, iako se mnogo slučajnog dogodilo, što je pomoglo da sam ovdje gdje sam danas.
Moja publika
Što se tiče književnih časopisa, neki od njih su objavili nekoliko mojih pjesama. Pisao sam pjesme iz potrebe, pišući bez nekog osobitog poznavanja tehnike, slijedeći onaj osjećaj što ga Elliot naziva osjećajem za “unutrašnji ritam”.Pjesme, kažu, nisu bile loše. Mnogi su mi predlagali da nastavim tim putem i možda su danas razočarani što sam iznevjerio njihove nade.
Publika – pretežno ženska! Kad je riječ o književnosti i knjizi općenito, donekle sam razočaran i ja, ali ne zato što ne pišem, nego zbog toga što više ne čitam. Činjenica da nemam više vremena, ne ispričava me pred samim sobom, jer još i sad osjećam u sebi prazninu, kao i svi ljudi koji su nekad mnogo čitali, pa ih je nešto otrglo od knjige.Tek danas razumijem riječi velikog francuskog šansonjera Jacquesa Brela, koji je jednom izjavio: “Danas me je stid kad prođem kraj biblioteke.”
Kad sam se odlučio na poziv zabavnog pjevača – jesam li se zaista odlučio na to, ili je to došlo slučajno – nisam imao realne predodžbe o tome koliko takva profesija, ako u njoj uspijete, oduzima od vašeg privatnog života. U početku je to bilo poput nekog otkrića: ljudi vas poznaju, pozdravljaju, žele o vama znati sve. Možda to neke moje kolege po struci zabavlja i na kraju njihove karijere i daje im snage da se i dalje drže na vrhu, ali ja sam brzo osjetio i nedostatke popularnosti, njene loše strane. O tome sam nešto bio već natuknuo. Tekstovi što sam ih pisao za moje kompozicije bili su u neku ruku povod do se počne kopati po mojim najintimnijim stvarima i doživljajima. Pojedinci su u tim tekstovima htjeli svakako otkriti moju biografiju i budući da nisu mogli dobiti “pravu verziju”, jer je u tekstu nije ni bilo, stali su sami kombinirati i izmišljati.
Tako su počele kolati najrazličitije verzije o mom životu, o mojim ljubavima s glumicama i manekenkama, o mom suparništvu s drugim pjevačima, o mojoj kćerki, ženi, rastavi… Zamislite, kako biste se osjećali kad biste o svojim osobnim, najintimnijim stvarima morali govoriti pred auditorijem od nekoliko milijuna ljudi!? Zastao bi vam dah u grlu, zar ne? A eto, to se meni događalo godinama, događa mi se i danas. Jedini imunitet protiv takvog izlaganja javnosti jest, bar za mene, da se povučem u sebe, među najodanije prijatelje i da živim svojim životom, za sebe i za posao koji radim. Jer, ne vjerujte da su sva pisma što vam dolaze s dnevnom poštom ugodna!
Istina, većina ih je lijepih: ljudi mi zahvaljuju, čestitaju, mole da im pošaljem sliku ili autogram. Ali, nije rijetkost da vam netko koga ste, a da toga uopće niste svjesni a još manje s određenom namjerom uvrijedili, pošalje najpogrdniji tekst koji možete zamisliti, gdje vas vrijeđa, prijeti vam… !Tada vam dođe da prokunete posao kojim se bavite, da zauvijek odlučite kako nikad više nećete javno nastupiti niti izaći među ljude! Takvih trenutaka imao sam poslije “Stare cure”, nakon “Mog brata” i nakon još nekih kompozicija koje se, eto, nisu svima svidjele.
Ljudi mi mnogo pišu, iz svih krajeva zemlje. Ja ne vodim statistiku o tome, ali drugi kažu da je moja publika pretežno mlađa i pretežno ženska. Ne znam je li to tačno, a ako jest, onda nije slučajno, jer moje kompozicije uvijek u sebi nose određeni senzibilitet, koji mogu osjetiti emocionalnija bića, a to su, bar tako kažu psiholozi, žene više nego muškarci. Neke moje mlade prijateljice često me posjećuju, slušaju kod mene ploče, dolaze po slike i uvijek nam je ugodno kad zajedno čavrljamo. Vrata mog stana nisu zatvorena nikome od moje publike, samo, sa mnom je teško drugovati, jer sam rijetko kod kuće.
Često me nepoznati glasovi zovu i telefonom. Nikad mi ni na pamet nije palo da tajim broj ili isključim aparat, ili da kad čujem nepoznat glas, spustim slušalicu. Zar biste vi nekom tko vam kaže: “Dobar dan!” mogli okrenuti leđa?
Gotovo sam zaboravio još jednu svoju veliku ljubav: obožavam djecu. Moja mala Sandra – navršila je već petu godinu – najviše je što imam u životu. Kad god se vratim s gostovanja ili imam trenutak slobodnog vremena, sjednemo u kola i izvedemo se nekamo u okolicu grada, na šetnju ili na kupanje.To su mi najljepši trenuci u životu i u njima nadoknadim sve što mi se čini da sam propustio u vrtoglavoj svakodnevnici.
A život nemilosrdno ide naprijed. Ne pita nas jesmo li nešto zaboravili. Ostavlja one koji su umorni i ne mogu dalje. Ja bih želio učiniti još mnogo. Dvadeset i devet mi je godina i uvijek mislim da će još za mnoge stvari biti vremena. Eto, takav sam ja!
/autor: Arsen Dedić, Plavi vjesnik, siječanj 1968. / Yugopapir/
