Šećerna bolest? Taj pojam je svima poznat. Oni koje pogađa moraju dnevno uzimati inzulin i smiju jesti samo dijabetičku hranu. Ili? Vrijeme je da stanemo na kraj predrasudama. Deutsche Welle donosi provjerene činjenice.
1. Dijabetes? To je ona bezopasna šećerna bolest.
Točno i netočno. Istina je da je dijabetes poznat kao šećerna bolest. Naziv proizlazi iz činjenice da neliječeni dijabetičari urinom izlučuju šećer pa njihov urin ima slatkast miris. Metaboličke bolesti mogu se liječiti – ipak, one nisu bezopasne. Posljedice dijabetesa mogu biti povišeni krvni tlak, srčani ili moždani udar, kao i oštećenje bubrega ili vida. Svakih šest sekundi netko umre od posljedica ove bolesti. Međunarodni savez dijabetičara objavio je da je 2014. diljem svijeta gotovo pet milijuna ljudi preminulo od posljedica dijabetesa. A Svjetska zdravstvena organizacija predviđa kako će dijabetes do 2030. biti sedmi vodeći uzrok smrti.
2. Dijabetes dobije onaj tko jede previše šećera – ili?
Ne doslovno. Za početak moramo razlikovati različite tipove dijabetesa. Kod tipa 1 tijelo zbog genetičkog poremećaja ne proizvodi dovoljno inzulina, kod tipa 2 inzulin se ne prerađuje pravilno. Pored toga, postoje još neki rjeđi oblici, poput trudničkog dijabetesa. Tip 2 je „stečeni oblik“ kojeg ima 90 posto svih dijabetičara: diabetes mellitus. Ova bolest se često pojavljuje zbog nedostatka kretanja i prekomjerne težine koja je posljedica masne ishrane pune ugljikohidrata i šećera. Kombinacija svih tih faktora znači da šećer nije jedini uzrok dijabetesa, ni kod tipa 2. Kod autoimunog dijabetesa tipa 1, šećer ne igra nikakvu ulogu.
3. Samo ljudi prekomjerne težine mogu dobiti dijabetes.
Netočno. Iako je rizik od obolijevanja od dijabetesa tipa 2 kod osoba s prekomjernom težinom dvostruko veći nego kod osoba normalne težine. Kod osobito pretilih osoba, rizik je tri puta veći. Međutim, metabolizam više od četvrtine pretilih ljudi je zdrav. To znači da i drugi čimbenici uzrokuju dijabetes. Npr. nasljeđe ili životna dob. No, to nije istraženo u potpunosti. Prošle godine znanstvenici su otkrili da i određeni enzimi igraju važnu ulogu: osobe s manjkom enzima hem oksigenaze-1 usprkos pretilosti ne dobivaju dijabetes. Ukratko: što je neka osoba pretilija, to je veća mogućnost da će dobiti dijabetes tipa 2. Ipak, i mršavi i oni prosječne tjelesne težine također mogu oboljeti.
4. Dijabetes je „bolest blagostanja“.
Potpuno netočno. Broj oboljelih od dijabetesa povećava se diljem svijeta, osobito od tipa 1. Razlozi za to još nisu poznati. U 2014. godini Međunarodni savez dijabetičara brojao je 387 milijuna dijabetičara diljem svijeta. 80 posto njih živi u zemljama u razvoju i zemljama na pragu industrijalizacije. U Savezu pretpostavljaju da će u sljedećih 20 godina u afričkim zemljama od dijabetesa oboljeti 24 milijuna Afrikanaca. Broj neprijavljenih dijabetičara je visok: u Subsaharskoj Africi bi ih trebalo biti oko 90 posto, a u Jugoistočnoj Aziji oko polovice dijabetičara ni ne zna za svoju bolest.
5. Dijabetes pogađa samo starije ljude.
Netočno. Iako je dijabetes mellitus češći kod starijih ljudi, ipak i dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2 pogađaju sve dobne skupine. Više od 30.000 djece i mladih do 19 godina ima dijabetes tipa 1, a godišnje za najmanje 2.000 poraste broj oboljele djece do 14 godina. A sve je više mladih koji dobivaju dijabetes tipa 2. Broj oboljelih od dijabetesa tipa 2 u posljednjih se deset godina upeterostručio.
6. U Njemačkoj dijabetes pogađa sve – bez obzira jesu li bogati ili siromašni.
To je točno. Albert Pllack iz Njemačkog saveza dijabetičara objašnjava da je predrasuda o „pretilim i glupim“ dijabetičarima jednostavno neispravna. No studije pokazuju da određeni rizični faktori mogu utjecati na pojavu dijabetesa tipa 2 kod djece. Na primjer uvjeti u kojima dijete odrasta, kao što je stabilna emocionalna povezanost. Istraživanja Instituta Robert Koch također pokazuju da kod pretile djece postoji veći rizik za oboljenje nego kod njihovih mršavijih vršnjaka. Problem je često u obitelji u kojoj dijete odrasta, odnosno u niskom socijalnom statusu. Ali to nema veze samo s dohotkom, nego i s obrazovanjem. Na primjer, konkretno znanje o mineralima ili biljnim vlaknima u prehrani. Do sada gotovo da i nema studija o utjecaju obrazovanja i dohotka na pojavu dijabetesa tipa 1, pa se zato postojeći rezultati istraživanja ne mogu lako tumačiti.
7. Dijabetičari moraju svaki dan uzimati inzulin.
Točno i netočno. Dijabetičari tipa 1 u svakom slučaju moraju uzimati inzulin, budući da tijelo nije sposobno samo producirati hormon inzulina. Za tip 2 to barem na početku nije tako. Tijelo i dalje može nadoknaditi nedostatak inzulina, proizvodnjom velikih količina hormona. Tek nakon mnogo godina gušterača se iscrpi i proizvodi sve manje i manje. U jednom trenutku proizvodnja inzulina može u potpunosti prestati. Tada i dijabetičari tipa 2 moraju početi terapiju inzulinom.
8. …i zbilja postaje dramatično kada inzulina više nema
U filmovima poput Con Air ili Panic Room dijabetičari se znoje i kolabiraju ako injekcije inzulina nema u blizini. Manjak inzulina, ipak, ne uzrokuje toliku dramu. Znojenje s grčevima, kako je to prikazano u filmovima, više je znak hipoglikemije, odnosno manjka glukoze u krvi. To se događa kod viška, a ne manjka inzulina, koji onda snižava razinu šećera u krvi. Kod hiperglikemije, odnosno povišene razine šećera u krvi, dijabetičare hvataju žeđ, glavobolja, umor, mučnina te grčevi u želucu. No, to filmskoj industriji možda nije dovoljno dramatično. Međutim, dijabetička ketoacidoza, težak poremećaj u metabolizmu, može biti jako dramatična. Ona se uglavnom pojavljuje kod dijabetičara tipa 1, naglo se razvija i može biti opasna po život.
9. Dijabetičari bi trebali jesti posebne dijabetičke namirnice.
Netočno. Ni posebne dijabetičke niti dijetalne namirnice nisu dobre za dijabetičare. Od kraja 2012. godine namirnice se više ne smiju proizvoditi kao posebne dijabetičke niti se to smije posebno označavati, jer to dovodi u zabludu pacijente: zbog otiska „pogodno za dijabetičare“ potrošači misle da mogu uzimati te proizvode bez posljedica na svoju terapiju. Također, čak i kod dijabetičkih keksa se mora paziti na količinu ugljikohidrata i energetski sadržaj. Sve u svemu, za dijabetičare vrijede ista pravila kao i za one koji nemaju dijabetes: što manje masti, šećera i soli te puno voća i povrća.
10. Dijabetes je neizlječiv.
Točno. Osobe s dijabetesom tipa 1 ovise o inzulinu tijekom cijeloga života. Ipak, kod dijabetičara tipa 2 je drugačije. Pretilost i premalo kretanja potiču bolest – odnosno, zdravom prehranom i kretanjem dijabetičari mogu zaustaviti pogoršanje ili čak poboljšati svoje stanje. Međutim, izlječenje pomoću lijekova ili operacijom nije moguće.
11. Životinje su zaštićene od dijabetesa.
Netočno. Čak ni životinje nisu imune. Dijabetes najčešće pogađa ženke pasa i mužjake mačke. Kod pasa, koje osobito često pogađa tip 1, često je riječ o genetskoj predispoziciji zbog koje su im stanice gušterače koje proizvode inzulin uništene. Kod mačaka, koje imaju tendenciju za tip 2, razlozi su najčešće pretilost ili lijekovi. Kao i kod ljudi, mora im se davati inzulin i mijenjati način prehrane. Od 10 do 30 posto mačaka u prvih 12 mjeseci može na taj način stabilizirati bolest. Dakle, kao i kod ljudi, dovesti ju u “fazu mirovanja”.
/autorica: Judith Hartl, Deutsche Welle/
