Ponovno okupljanje školskih kolega nakon mnogo godina uglavnom je ugodno iskustvo. Imate prilike vidjeti kako žive ljudi s kojima ste dijelili dobro i zlo iz školskih klupa, čuti u kojem ih je pravcu odveo život, usporediti njihove nekadašnje snove s onim što je ostvareno. Ali obljetnice mature su i popriličan stres. Jesam li dovoljno uspješan? Je li moja obitelj dovoljno reprezentativna? Jesam li bolji od svojih školskih kolega? Bili smo na 30. obljetnici mature jedne zagrebačke gimnazije i popričali sa slavljenicima. Evo što su nam rekli:
Mirjana – Nakon mature odselila sam iz Hrvatske tako da sam jedva dočekala ovu proslavu da vidim sve svoje bivše školske kolege. S mnogima sam redovito u kontaktu prije svega zahvaljujući društvenim mrežama, ali neke nisam vidjela pa skoro punih 30 godina. Užitak i sreća – to je sve što mogu reći!
Vladimir – Nas trojica, četvorica smo i dalje najbolji prijatelji baš kako što smo bili i u školi. S ostalima smo se malo pogubili pa mi je jako drago što ih ponovno vidim. Neki su i prilično ostarjeli. Hm, sigurno to mnogi misle i za mene (smijeh). Ali što ćeš… Starenju nitko ne može umaći.
Zrinka – Došla sam jer je ovako velika i okrugla obljetnica ali inače nisam baš ljubitelj ovakvih okupljanja. Nisam se nikad udavala i imala djecu, to jednostavno nije bilo za mene, pa me opterećuje što se gotovo svi razgovori svode na djecu i sad, pomalo, unuke. Svaka čast djeci, ali ljudi bi u životu trebali imati još postignuća osim reprodukcije. Ja sam proputovala cijeli svijet, što zbog posla, što privatno. Ali čini mi se da ako počnem pričati o mjestima koje sam vidjela, svi će misliti da sam napuhana i da se hvalim. S druge strane, ja moram slušati neprestane litanije o tome kako je neki mali papao, kako je piškio, kako je prohodao… Sigurno me više neće biti na obljetnicama. Dobro, možda dođem opet na okruglu, četrdesetu. Ali to je to.
Slavko – Za neke mi je drago da ih vidim. Za neke druge mi je svejedno jer se ni u školi nismo previše družili. Ono što mi je najdraže je da su i moji školski kolege uglavnom svi trbušasti i proćelavi, a ne samo ja (smijeh). Bogme, neke život nije mazio, koliko vidim. Neke kolegice koje su u školi bile komadi, danas ne bih ni prepoznao da ih vidim na ulici. A što ćete, vrijeme radi svoje.
Ksenija – Divno je ponovno vidjeti školske kolege i kolegice i podijeliti s njima što ti se sve dogodilo u životu. Imam krasnu djecu, a odnedavno i dvije krasne unučice pa sam donijela foto albume da s bivšim kolegama podijelim svoju najveću sreću. Evo vidite ovdje… To smo na krštenju starije curice. Ovo je na krštenju mlađe. Ovo smo išli svi skupa na more u Istru. Krasno nam je bilo!
Marija – Pa u redu je. Svakih deset godina mogu otrpjeti godišnjicu mature (smijeh). Ma gledajte, ljudi malo previše dave sa svojom djecom, unucima… Imam i ja djecu i divna su. Ali znam da moje bivše kolege ne zanima baš svaki detalj iz njihova života. I na ovoj obljetnici, kao i nekad u školi, više sam vremena provela družeći se s dečkima. Oni su zabavniji.
Melita – Ne propuštam ni jednu obljetnicu! Zapravo, ja sam i glavni inicijator ovih susreta. I sad sam organizirala i ovaj restoran i glazbu i sve pozvala da dođu. Žao mi je što se neki ljudi nisu odazvali. Ipak ne slavi se trideset godina mature svaki dan! No dobro. Ovi koji su došli, sjajno se zabavljaju. Baš smo dobra klapa, kao i nekad u školi.
Damir – Ma ne volim te obljetnice. Ovaj put sam došao jer sam slučajno u Zagrebu i jer je okrugla, trideseta, ali inače ne dolazim. Ljude koje želim vidjeti, viđam i inače. Nervira me to što se svi hvale s svojim, nazovi, postignućima, djecom, ovim, onim, a sigurno ni pola od toga nije istina.
