Zašto je zastrašujuće imati unuke?

Od trenutka od kad sam saznala da ćemo muž i ja postati roditelji pa sve do trenutka dok naše troje djece nije napustilo roditeljsko gnijezdo, bila sam paranoična i previše zaštitnički nastrojena majka. Zabrinjavala sam se tijekom svake od svojih trudnoća, drhtala nad grafovima rasta dok je moja novorođenčad rasla, paničarila u vezi malih stvari koje mogu poći po zlu, ili bilo kakvih opasnosti za koje sam mogla zamisliti da bi mogle stati mojoj djeci na put, piše za Grandparents.com Lisa Carpenter.

Na sreću, malo toga je krenulo po zlu, a moje tri kćeri su odrasle u sretne, zdrave i produktivne odrasle osobe.

Onda je jedna od mojih kćeri postala majka, a ja sam postala baka. Odjednom, svi oni zastrašujući trenuci brige kroz koje sam prolazila kao roditelj činili su se kao dječja igra. Biti baka, otkrila sam, je najstrašniji posao od svih.

Iako je točno da kao baka nemaš ni odgovornosti ni obaveza, također je točno da kao baka nemaš kontrolu. I to je ono što poziciju bake čini zastrašujućom.

Imati unuke nije ista stvar kao da iznova imate djecu

Držala sam svoje tri kćeri pod staklenim zvonom. Priznajem, ovo možda nije ispravna taktika, ali moje dragocjene bebe su ostale na sigurnom. S druge strane, moja kćer ima dva sina. A dečki ne cijene kad ih se drži pod staklenim zvonom. Sada mi je postalo jasno da niti djevojčice to ne cijene, dok gledam svoju kćer koja odbija slijediti moj odgojni uzor i ne prihvaća moj „siguran“ način odgoja.

Počelo je istog trena, čim je saznala da je trudna. S oba moja unuka, moja kćerka nije uzimala vitamine koje sam smatrala najboljima. Imala je daleko više ultrazvučnih pregleda nego ja (zaboravite da ultrazvuk nije bio uobičajen kad sam ja rađala). I vježbala je do samog kraja trudnoće – čak je i istrčala polumaraton dok je bila trudna s drugim sinom.

O, koliko brige i straha se vrtilo oko njezinih trudnoća – ali za mene, ne za nju.

Kako su moji unuci rasli, moja kćerka je nastavila s načinom odgoja kojeg sam doživljavala opasnim. Pričam o rezanju hrane na dvostruko veće komade od (da, mljevenih) komada koje sam smatrala sigurnima. Također govorim o dopuštanju dječacima da se hrvaju sa svojim (da, nježnim divom) zlatnim retriverom, kao i međusobno i sa svojim (da, punim ljubavi) ocem.

Ovi dečki su od najranijeg doba išli uz i niz stepenice bez pomoći, sami se držeći za rukohvat. Sada im se dopušta da preskoče zadnjih nekoliko stepenica i doskoče na, ni manje ni više, popločani pod. Kad već pričamo o skakanju, dječaci skaču i po trampolinu koji imaju u svome dvorištu. Dječaci imaju 5 i 2 godine.

Priznajem da je trampolin bolja ideja za dvorište od bazena. Sad kad to spominjem, nenamjerno sam dolila ulje na vatru za svoje strahove kad sam unucima poklonila bazen na napuhavanje u obliku Batmobila. Kćer mi je nedavno poslala video poruku u kojoj se vide dečki kako uživaju u bazenu stojeći na poklopcu za motor vičući „prvo glava!“ prije nego što uskoče u vodu. Za sada doskaču na stražnjicu, ali bojim se da će uskoro početi slijediti vlastite naputke i početi skakati na glavu.

Nedavni razlog za strah? Moja kćer razmišlja o krevetu na kat za te živahne dječake. Sve što vidim su pokušaji mojih unuka da skoče s gornjeg ležaja uz poklik „prvo glava!“

Takve stvari me beskrajno plaše. I kao baka, brinem dvostruko: bojim se za sigurnost svojih unuka kao i za dobrobit svoje kćeri i njezinog muža.

Zadržite svoje brige za sebe

Brinem o svim ovim stvarima – iznutra. Nikad ih nisam izgovorila naglas svojoj kćeri. Dobro, skoro nikad. Moja kćer je savjestan roditelj kojoj je sigurnost njezinih voljenih dječaka najbitnija stvar na svijetu. Nema potrebe da iznova i iznova izražavam svoje strahove. Ona ih zna. U stvari, ona često zna napraviti uvod u razgovore i poruke korištenjem umirujućih riječi koje će me spustiti na zemlju dok mi bude pričala o najnovijim nepodopštinama dječaka.

Iskreno, kad bih imala ozbiljnih briga u vezi odgojnih metoda moje kćeri, zadržala  bi ih za sebe, osim ako bi one neupitno nanosile štetu mojim unucima. Želim da moja kćer zna da vjerujem njezinoj procjeni, da cijenim njezin nevjerojatan trud oko podizanja sinova, mojih unuka. I u dubini duše znam još jednu stvar: voditi rat oko mojih briga moglo bi dovesti do toga da mi kćerka zatvori vrata koja vode do mojih unuka, možda i zauvijek.

Ne mogu zamisliti takve drastične mjere. Ali duboko u srcu svih djedova i baka postoji ta nepodnošljiva mogućnost, bez obzira na to koliko je malo vjerojatna. Za djeda ili baku, to je najstrašnija od svih pomisli. I upravo ta misao stavlja sve druge brige koje možete imati kao baka u drugi plan, shvaćajući da nema smisla izražavati vlastite strahove.