Velike prekretnice poput unapređenja na poslu, rođenja djece, zlatnih obljetnica ili umirovljenja su nezaboravne, no u životu postoji još mnogo prijelomnih trenutaka. Samo pitajte one starije! Razgovarali smo s bakama i djedovima, i prabakama i pradjedovima, i doznali nešto o trenucima koje najviše pamte i naučili da najznačajniji događaju uopće ne moraju biti i veliki.
Ljerka (90) – Prije nekoliko dana moj rođak i ja smo zarolali tepih u dnevnom boravku, pustili glasnu muziku i cijelo popodne plesali. Možda mi prije tako nešto ne bi palo na pamet, mislila bih o tome što će reći susjedi. Ali sad me baš briga! Evo, to mi je najznačajniji događaj u životu.
Milan (85) – Kupio sam šator i počeo kampirati. Ispred svoje kuće za početak, ali i to je nešto. Imam svoju malu oazu ispod velikog oraha u dvorištu i uživam. Susjedi malo čudno gledaju. Već su pitali moju ženu jesmo li se posvađali, ali ne brine me njihovo mišljenje. Oduvijek sam želio kampirati ali nisam mogao iz različitih razloga, onih pravih i onih izmišljenih. Sad je došao moj trenutak. Prvo ću kampirati u dvorištu, a onda se odvažiti i na odlazak na more sa šatorom.
Rada (71) – Najvažniji trenutak kojeg pamtim je kad se sin vratio kući sa svojom prvom zarađenom plaćom. Pitao je treba li što kupiti i treba li platiti koje račune. Tad sam znala da sam uspjela kao roditelj. Naravno, važan je trenutak u kojem su ti rođena djeca, i trenutak kad završe škole. I trenutak kad se uspiju zaposliti. Ali kad dođe s plaćom doma i pita treba li što kupiti, znate da ste odgojili samostalnog i plemenitog čovjeka.
Marija (77) – Ja sam se upisala na tečaj klavira. Eto, jesam! Pa želim to već 60 godina, zaboga! Prvo nisam mogla jer su roditelji bili siromašni, pa nisam mogla zbog posla i djece, pa nisam mogla zbog muža o kojem sam morala brinuti kad je teško obolio. Sad sam sama i mogu raditi što me volja. Eto, učim svirati klavir.
Stanislav (84) – Puno je lijepih trenutaka kojih se rado sjećam, ali ono što mi prvo pada na pamet je jedan događaj iz sasvim bliske prošlosti. Naime, tek sam se neki dan, s 84 godine, prvi puta vozio avionom! Sada mogu reći da sam probao sve što sam želio i da sutra umrem, ne bi mi bilo žao! Naravno, ne planiram još tako skoro na onaj svijet, ali samo tako kažem.
Katica (64) – Slijepa sam od rane mladosti. Oslijepila sam nakon teške bolesti i vidim samo svjetlo i sjenu. Ali prije dvije godine sam progledala! Da, baš tako mogu reći. U kuću mi se uselila moja Jackie, divna labradorica koja gleda umjesto mene. Jako dugo razmišljam o tome da nabavim psa vodiča i nikako do sad nisam uspijevala u tome. Neki su me čak i odgovarali od toga govoreći mi da je pas obaveza. Ali ne samo da pas nije obaveza, nego sad uopće ne mogu zamisliti kako sam prije bez nje živjela! Nisam imala pojma da se psa može naučiti toliko stvari! Ne samo da me vodi po cesti i da uopće ne moram brinuti o prometu kad je ona sa mnom, nego mi je to drago biće postalo i najbolji prijatelj. Evo, to je doista prijelomni trenutak u mojem životu.
