Kada odrasla djeca napuste dom: Sreća ili tuga?

Vaša djeca su odrasla i napustila roditeljski dom. S ‘praznim gnijezdom‘ različiti se ljudi različito nose: neki pate za djecom i osjećaju se napušteno, dok su drugi jedva dočekali da se riješe uzurpatora i odahnu. Pitali smo nekoliko roditelja čija su djeca odselila ili su blizu da to učine, kako su to podnijeli i kako se sada osjećaju.

Gordana, 60, Zagreb

Moje su se cure rano osamostalile i odselile. Ali nikad nisu otišle predaleko tako da smo se mogli redovito viđati. Mislim da je prirodno da mladi žele započeti vlastiti život. Nije dobro kad su mladi predugo ovisni o svojim roditeljima, iako je to danas zbog krize sve češći slučaj. No moramo biti iskreni pa reći da ima i mladih koji su pomalo lijeni sami se pobrinuti za sebe. Ima još nešto. Mislim da nije dobro kad različite generacije žive u istom kućanstvu. Stari i mladi moraju živjeti odvojeno i ne petljati se jedni drugima u živote. Ja i moje cure se volimo sto puta više otkada ne živimo skupa.

Mirjana, 50, Čakovec

Imamo sina jedinca pa smo sagradili kuću na kat kako bi si on, jednoga dana, gore mogao napraviti stan.  Mislimo da je dobro da smo blizu, u istoj kući, pa ćemo njemu i njegovoj obitelji uvijek moći uskočiti i pomoći oko nečega. Nadam se da će se uskoro oženiti i imati djecu, naravno. A kad se to dogodi, drago mi je što ću biti blizu i pomagati oko djece ili njegovoj supruzi oko domaćinstva.

Štefica, 58, Velika Gorica

Imam tri sina, dvojica su odselila a treći, najmlađi, još studira. Moram vam reći da sam jedva dočekala da se dečki maknu iz kuće jer je to znalo bit nepodnošljivo. Buka, strka, galama, gledanje utakmica, tone robe za oprati… Ma grozno! Otkao su se stariji sinovi oženili, preporodila sam se. Viđamo se na nedjeljnom ručku, povremeno preko tjedna i doviđenja. Ovaj najmlađi sin, otkako nema braće u kući, uglavnom visi na kompjuteru pa ni njega ne čujem, a i muž se malo smirio kad nema toliku mušku podršku. Osjećam se kao da sam na godišnjem odmoru.

Karmela, 59, Zadar

Moja su djeca otišla od kuće odmah nakon srednje škole kad su u Zagrebu upisali fakultet. Kćer se poslije diplome udala i otišla u Ameriku, a sin je ostao u Zagrebu. Sina viđam češće jer dolazi redovito preko ljeta ili za blagdane, a kći dolazi svake dvije godine. S njom se redovito čujem preko Skypea pa je to skoro kao da smo zajedno. Preko interneta mogu vidjeti i kako mi unuci rastu ali se svejedno iznenadim kad ih vidim uživo nakon dvije godine. Inače, nemam problem s usamljenošću jer se puno družim sa svojom sestrom, susjedima i prijateljima, zajedno kartamo, odlazimo u šparoge i uživamo.

Vladimir, 62, Zagreb

Žena mi je umrla prije tri godine pa se kći jedinica vratila doma da meni bude lakše. To je jako lijepo od nje jer ne znam kako bih prebolio gubitak. Bilo mi je strašno samom. Kad ostaneš bez nekog s kim si proveo čitav život, kao da izgubiš tlo pod nogama. S kćeri se jako dobro slažem. Znali smo se posvađati kad je bila u pubertetu, ali sada je naš odnos jako dobar. Zahvalan sam joj što je bila brižna i pomogla mi da se naviknem na život bez supruge. Mislim da je možda došlo vrijeme da ju pustim da se odseli i započne svoj život, a ne da stalno brine o meni starome. Uostalom, i dalje ćemo živjeti u istom gradu.