‘Vidovnjaci’ u dogovoru s medijima šišaju lakovjerne ovce

Hrvatski mediji preplavljeni su opsjenim sadržajima poput proricanja koji kod korisnika jačaju ovisnost o iracionalnom, pa iako zakon smatra da vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, njihov nadzor je krajnje ograničen. Ne postoji ni jedna javna ustanova koja može cjelovito odgovoriti tko su ti “savjetodavci”, koliko ih je i kako su registrirani, a pogotovo se malo tko usuđuje procjenjivati ono o čemu govore, piše u opširnoj analizi Hina.

Prema podacima Agencije za elektroničke medije (AEM), na 16 komercijalnih televizijskih kanala u Hrvatskoj, od kojih je 14 lokalnih a dva nacionalna, vrti se između pet i deset emisija koje se bave astrologijom, tarotom i vidovnjaštvom. Međutim, AEM napominje da broj tih emisija nije lako utvrditi jer one “variraju zbog promjenjivih programskih shema”. O medijima poput interneta, novina ili pak obične telefonije, preko kojih također građanima stižu pozivi da vide “vlastitu budućnost”, ili da se “oslobode uroka”, nitko ništa ne kaže.

Zagrebački sociolog religije Goran Goldberger ne čudi se navedenom stanju, jer je to, kaže, siva zona društva o kojoj ne postoje istraživanja, pa se zato o njoj malo zna. Goldberger se u svojim tumačenjima poziva na nalaze američkog sociologa Ericha Goodea, koji kaže da su fenomen vidovnjaštva i proricanja dio vjerovanja u paranormalno koja su prihvaćena u javnosti i prisutna u televizijskim programima, serijama i New Age knjigama. Po njemu, ljudi se okreću paranormalnom kada im društvo ne nudi dovoljno podrške. Kada znanost, medicina ili tehnologija pružaju rezultate i dovode do željenog cilja, ljudi koriste racionalno ili empirijsko mišljenje.

Veza s paranormalnim se u ovom konkretnom slučaju generira i održava kroz odnos profesionalnih praktikanata – astrologa ili vidovnjaka – s klijenatima, koji plaćaju usluge i savjete za nedaće u životu, objašnjava Goldberger.

Kamo vode tragovi?

Izvjesna Lejla na telefonu broj 060 xx xx “zahvaljujući svome dugogodišnjem iskustvu i urođenom daru”, kaže, “pomaže u rješavanju svih vaših problema” “šaljući pozitivnu energiju na daljinu”. Interese publike podijelila je na ljubavno proricanje, financije i vidovnjaštvo. S drugog portala preko telefona 064… sasvim izravno pozivaju na “rješavanje svih dilema” i nude pomoć u slučaju da nekoga “izluđuje preuranjena ejakulacija” ili ako “razbija glavu zbog veličine ili izgleda svoga spolovila”. Ta dva poziva stižu preko dva trgovačka društva registrirana za računalne i srodne djelatnosti iz Zagreba: Lejlin preko malog poduzetnika “IT Jedan d.o.o.”, a drugi preko “Ovčice d.o.o.”.

IT Jedan se, među inim, pojavljuje na mrežnoj stranici zodiak.hr, putem koje se daju vidovnjačke usluge. Na dnu stranice prepune apela, sitnim slovima je ispisano nešto teško shvatljivo pravno neupućenim korisnicima: “Savjetodavne usluge su pružene od IT Jedan d.o.o.”, a potom: “Savjetodavci nisu zaposlenici ili predstavnici Zodijak.hr-a”.

Poslovna filozofija – mlatiti lovu

Kako te dvije tvrtke objašnjavaju svoju poslovnu filozofiju, nije se uspjelo doznati. Iz IT Jedan d.o.o., koji je polovicu svoga kratkog odgovora Hini posvetio predstavljanju tvrtke kao “jednog od vodećih operatora usluga s posebnom tarifom”, odgovorili su da oni iznajmljuju brojeve pružateljima sadržaja i da, budući da ni na jednom broju ne pružaju sadržaj, ne raspolažu informacijama koje su od njih tražene.

IT Jedan nije odgovorio ni na pitanje u kojoj mjeri vidovnjaštvo i slične usluge “savjetodavaca” sudjeluju u prihodima tvrtke. No, prema javno dostupnim podacima, tvrtka osnovana 2005. ima deset zaposlenih i u 2013. ostvarila je prihod od 74,6 milijuna kuna, a neto dobit od 14,6 milijuna kuna. Tko nazove Lejlu, minuta njezine “pomoći” stajat će ga 6,99 kuna odnosno 8,41 kune po minuti, što je i nekoliko desetaka puta više od cijena nekih operatora u običnoj telefoniji.

Na telefonu drugog operatora, Vidovite ovčice, nije se javio nitko, a treći davatelj usluga ostao je nepoznat. On se pojavljuje na domeni jednog bloga i samo predstavlja priče u kojima je pomogao ljudima u nevoljama. Primjerice, “vratio” je muža zakonitoj ženi nakon što je s njega skinuo “negativne energije koje su mu okrenule mozak”.

Pri Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) prijavljen je 281 takav operator usluga s posebnom tarifom preko 06x brojeva i kratkih kodova za govorne usluge i/ili preko kratkih SMS kodova. Operatori usluga s posebnom tarifom ne prijavljuju vrstu usluge koju pružaju te HAKOM nema podatak o udjelima usluga s posebnom tarifom, odgovoreno je Hini iz HAKOM-a.

Zaštita “ne bi se štel mešati”

AEM je učinila sve kako bi zaštitila “najveći dio gledatelja”, u prvom redu one najmlađe, tako što je propisala da se astrološke i tarot emisije ne smiju emitirati prije 23 sata, te da moraju sadržavati programsku oznaku 18 i programsko upozorenje na početku o neprimjerenosti za djecu i maloljetnike. Ujedno je propisala da se ne smiju davati savjeti o zdravlju te da se jasno mora komunicirati informacija kako su savjeti u emisiji namijenjeni zabavi te tome prilagoditi komunikaciju, odgovaraju iz AEM-a. Sličan odgovor stigao je iz Ministarstva kulture.

EM provodi povremene samostalne nadzore tih emisija, a od 2011. do 2014. godine pristiglo joj je osam pritužbi građana, u kojima se najčešće negoduje što se tarot i slične emisije uopće emitiraju.

AEM je posljednje četiri godine izrekla četiri upozorenja nakladnicima (tri Z1 Televiziji i jedno HR Radio Rijeka), te uputila dva zajednička dopisa svim nakladnicima, ali nije izrekla ni jednu sankciju.

Iz Odnosa s javnošću Ravnateljstva policije odgovorili su da nemaju klasificirane prekršaje i kaznena djela povezane s davateljima takvih usluga, no tijekom 2014. zabilježili su 67 kaznenih djela “nadriliječništva”. U tijelima koja se brinu o udrugama nemaju nikakva uvida u one koje se bave astrologijom i sličnim aktivnostima.

HAKOM je tijekom svibnja 2012. naložio operatorima pokretnih mreža da privremeno blokiraju promet prema 62 kratka broja IT Jedan d.o.o. za koje je utvrdio da nisu osiguravali zaštitu krajnjih korisnika od naplate neželjenih usluga, te da nisu transparentno informirali o pružatelju tih usluga. Direktor Igor Tatarović se žalio medijima da je samo njegova tvrtka bila blokirana, a konkurencija nije.

Iz Ministarstva kulture ističu da je za prekršaje navedenih odredbi zapriječena kazna u visini od sto tisuća do milijun kuna, te da se može smatrati da je tretman spornih sadržaja zakonski solidno riješen. No, priznaju da na nesankcionirane prekršaje upozorava i pravobraniteljica za djecu, koja je još krajem 2013. apelirala na AEM da tome posveti dužnu pažnju.

Ministarstvo kulture podržalo je zalaganje pravobraniteljice i najavilo u pismu od 10. ožujka 2014., da će “ukoliko nastojanja AEM-a ne pronađu primjereno rješenje”, takva rješenja ponuditi samo Ministarstvo, u sklopu “smjernica za izmjene medijskog zakonodavstva”.

Ona mogu uključivati uvođenje dežurne telefonske linije na koje bi građani mogli prijaviti emitiranje štetnih sadržaja u neprimjerenim terminima i bez primjerenih upozorenja, a može se razmotriti i uvođenje posebnih pristojbi za one koji takve sadržaje emitiraju, no u svakom slučaju, neizbježan je detaljniji i, vjerojatno, stroži nadzor od strane nadležne Agencije, priopćili su iz Ministarstva kulture.

Uloga medija

Goran Goldberger ocjenjuje da je uloga države minimalna u smislu pravne regulative, te da danas država i njezine institucije imaju mnogo većih problema od ovog pitanja. No, napominje da svoju odgovornost u tome imaju i mediji. Osim što mediji služe kao infrastruktura vidovnjaštvu, ti su sadržaji neizravno dio njihove koncepcije.

Vidoviti Milan u hrvatske medije došao je nakon što je zabranjeno proricanje kartama u Srbiji. Najprije je prešao na jednu nacionalnu televizijsku postaju u Bosni i Hercegovini, a potom i njezinu sestru po vlasniku u Hrvatskoj. Prenosile su ih mreže manjih tv postaja u obje države. Početak njegova biznisa u Hrvatskoj poduprla su četiri vodeća portala, uključujući i dva koji pripadaju najprodavanijim dnevnim listovima, objavivši o njemu istoga dana bombastične tekstove. Teško je povjerovati da se to dogodilo spontano.

Mediji su u više navrata priopćili kako Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) u svojim potragama angažiraju i po nekoliko vidovnjaka. Ana Bakšić iz HGSS odlučno je to odbacila.

HGSS uzima u obzir podatke koje rodbina eventualno traži od takvih osoba, koje provjerimo kao i svaku drugu informaciju koju nam dostavi obitelj. No, mi takve usluge nikada ne tražimo, ne vjerujemo u njih niti ih plaćamo, nego postupamo po racionalnim protokolima koji su ustanovljeni u praksi traženja i spašavanja u svijetu. Savjeti vidovnjaka su obično općeniti tipa “u grmu iza zidića” i ne znam da je i jedan ikada pomogao, zaključila je Ana Bakšić.

“Klasična navlakuša”?

Potrebe ljudi za proricanjem su potrebe ljudskog duha da ga se čuje, da izrazi probleme koji ga tište i da stekne osjećaj sigurnosti i kontrole nad nesigurnim životnim okolnostima. U slučaju komercijalnog vidovnjaštva, te su potrebe podložne manipulaciji i financijskom iskorištavanju potrebitih ljudi, koji inzistiraju na instant-rješenjima svojih problema, dodaje Goldberger.

Kako podaci pokazuju, nisu dovoljne samo potrebe ljudi. Čini se da je najmanje jednako važno sustavno poticanje ljudske gladi za lakim rješenjima, koje dobro organiziran teleoperatorski sustav kratkih kodova izaziva preko svih mogućih medija. Osoba iz sustava nadzora koja nije željela da joj se spomene ime, nazvala je to “klasičnom navlakušom”.

Ako se može složiti da je dio tih sadržaja poput Milana zabavan, nedostaje opravdanje za većinu drugih sadržaja. Svatko tko pogleda neku od tih emisija lako će zapaziti da sadržaje “oslobađanje od uroka” bitno drukčije shvaćaju tjeskobni tražitelji “usluga” od tijela zaduženih za kontrolu.

Također, nije teško zapaziti da ranjive skupine nisu samo djeca i da mišljenje koji smo čuli u neformalnom razgovoru da društvo “ne može zaštititi sve glupe ljude” nije odgovoran i izravno takve prepušta u ruke prevarantima.

Medijske vlasti pokazuju bojazan da bi ih “zahvat” u sadržaje tih emisija mogao koštati optužbe za cenzuru, no Goldberger upozorava da je problem puno širi. Po njemu, svoj dio odgovornosti snose ne samo mediji i neposredni akteri koji nude takvu djelatnost, nego i svi ljudi koji su uključeni i zainteresirani za davanje i primanje ovakvih usluga, kao i agencije, obrazovni sustav, obitelj i šira društvena zajednica. Svi bi oni trebali biti podrška tražiteljima “usluga” da nađu povjerenja u sebe i svoje kapacitete za rješavanje tih problema, ukazuje na bit problema Goldberger.