Što doista mislimo kad razgovaramo sa svojim tinejdžerom

Najčešće se tako dogodi da baš kad su roditelji u menopauzi, djeca postanu tinejdžeri, tako da u većini obitelji dođe trenutak kad većina članova ima problema s podivljalim horonima. Upravo o tome u svome tekstu piše kolumnistica Huffington Posta, Ann Brenoff.

Ponosna sam majka dvoje tinejdžera. Tinejdžeri su ono što dobijete kad divna, voljena i mazna djeca krenu prema svojoj neovisnosti i mladoj odrasloj dobi. Pridodajte tome podivljale hormone – i njihove i vaše – i recimo samo da nije uvijek lako navigirati preko tako burnih voda. Ja vjerujem da je bolje ponekad pregristi jezik i evo što pod time mislim:

Scenarij 1:

Vikend je, a moj  je sin zalijepljen za ekran i igra video igrice sedam sati bez prekida. Baš poput zombija protiv kojih se bori, duboko je fokusiran na igricu i nije u stanju čuti ljudski glas, barem ne moj.

Što kažem?

Ne kažem ništa jer on me neće ni čuti. Umjesto toga ga uhodim, čekam trenutak kad mora ići na WC i kad će morati stisnuti pauzu, pa tek tad pažljivo napravim prvi korak. Tek tada kažem: ‘Ta igra se čini dosta zanimljivom, baš dobro da ti ju je tata kupio.’

Što doista mislim?

Vani je prekrasan dan. Zašto nisi vani i s ostalom djecom ne igraš nogomet ili se zabavljaš s psom? Zar ne primjećuješ da te pas gura sa šapicom čitavo vrijeme i pokušava te nagovoriti da se igraš s njim? I što je tvom ocu prolazilo kroz glavu kad ti je poklonio ovu igru koja je od tebe učinila potpunog ovisnika?

Scenarij 2:

Prošlo je 11 navečer, a moja kći je zatvorena u svojoj sobi čitavu večer radeći domaću zadaću.

Što kažem?

Joj oprosti draga, mislila sam da si zaspala s upaljenim svjetlom. Nisam znala da telefoniraš.

Što doista mislim?

Pa jesi li ti normalna? Već si trebala spavati! Za samo nekoliko sati moraš ustati i ići u školu. I usput, tko je taj mali koji me sad preko Skypea može vidjeti u mojem donjem rublju?

Scenarij 3:

Moja 17-godišnja kći ima vozačku točno 392 dana, 11 sati i 13 minuta. Zbog mjesta na kojem živimo, prisiljena je voziti po brdskoj, zavojitoj cesti i autoputu. Upravo mi je obznanila da planira ići u kino gdje će se naći s nekim prijateljima. Radi se o kasnoj projekciji.

Što kažem?

Lijepo se provedi! Pošalji mi SMS kad stigneš.

Što doista mislim?

Molim te dopusti nam da te mi odvezemo. Imaš li uopće pojma kakve pijane budale bauljaju po cesti? I usput, ako mi ne stigne tvoj SMS u roku od sat vremena, otići ću do kina i pretražiti čitavi parking dok ne nađem tvoj auto.

Scenarij 4:

U shopping centru pokušavamo naći haljinu za moju kćer (koja mrzi centre i mrzi haljine), jer ide na jedan svečani događaj. Jako je mrzovoljna i ne želi ništa isprobavati.

Što kažem?

Znaš svoj ukus bolje od mene, zašto ne odabereš nekoliko komada i isprobaš ih? Ja ću ti donijeti neku drugu veličinu ako ova ne odgovara.

Što doista mislim?

Ja ovo mrzim jednako toliko koliko i ti i strašno me nervita ta jednolična muzika u trgovini koja prodaje jeftine haljine, od svega toga dobivam migrenu. No s obzirom da je pitanje tvoje haljine najveći svjetski problem, kako bi  bilo da jednostavno izabereš jednu, koju god, i ovaj cijeli proces učinimo manje bolnim.

Scenarij 5:

Razgledavamo grad koji smo posjetili tijekom naših praznika. Moj sin hoda nekolko metara ispred nas, njegova sestra se konstantno dopisuje s prijateljima.

Što kažem?

Hej vas dvoje, možete li mi pomoći odgonetnuti ovu mapu koju imam na mobitelu? Vi ste bolji od mene u ovome.

Što doista mislim?

Kletva moje mame je upalila! Imam djecu koja su ispala baš poput mene kad sam bila tinejdžer!