Bizarne dijagnoze, poput ‘biciklističkog lica’, koje su liječnici nekoć tako olako pripisivali ženama, bile su samo još jedan način zauzdavanja njihove ‘hirovite prirode’. No imaginarne bolesti, koje danas promatramo s čuđenjem i određenom dozom humora, nisu bile nimalo bezazlene. Njihovo je ‘liječenje’ nerijetko ostavljalo strašne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žena, piše VoxFeminae.net.
Medicina, polje u kojem tradicionalno dominiraju muškarci, bolešću je prozvala svako žensko ponašanje koje je iskakalo iz čvrsto zadanih društvenih okvira. Kako bi im se pokazalo gdje im je mjesto izmišljene su brojne boljke čija je epidemija, srećom, bila kratkog vijeka.
Biciklističko lice
Predstavlja jednu od najšašavijih bolesti koja je poharala žensku populaciju krajem 19. stoljeća. Budući da su žene sve više koristile bicikl, liječnici su ih upozoravali da će zbog grimasa koje rade dok ga voze postati ružne. Kako bi zauzdali rastuću neovisnost žena uzrokovanu novim oruđem feminizma, bilo je nužno izmisliti boljku koja bi tome stala na kraj. Međutim to se nije dogodilo. Naprotiv, korištenje bicikla, potaklo je sufražetkinje da unesu promjene u žensku modu. Naime, odbačeni su neudobni korzeti i metalni umeci za bokove.
Bicikliranje na Novom Zelandu 1895. godine (foto: Wikimedia)
Ne sakrivajući netrpeljivost prema biciklu, liječnici su uporno govorili ženama da će patiti od glavobolje, depresije, iscrpljenosti, nesanice, lupanja srca i, naravno, ‘biciklističkog lica’. Ova teorija pala je u vodu nakon popularizacije bicikla kada su se napokon svi mogli uvjeriti da nečije ružno lice nije posljedica pedaliranja.
Lutajuća maternica
Još od vremena starih Grka, žene su bolovale od sindroma lutajuće maternice. Čak je i Hipokrat, otac suvremene medicine, opisao maternicu kao “životinju u životinji” koja se giba kroz žensko tijelo i utječe na njeno raspoloženje i zdravlje.
Životinju (maternicu) koja ‘luta’ po utrobi iz čiste dosade mogle su obuzdati česte trudnoće. Osim toga, da bi je se zadržalo na mjestu trebalo je, prema savjetu jednog bizantskog liječnika, natjerati ženu da kiše ili se dobro izvikati na nju. Do 17. stoljeća, “stručnjaci” su smatrali da se gibanje maternice moglo spriječiti nanošenjem ugodnih mirisa na genitalije. Iako je naposljetku ova bolest zastarjela, ubrzo se pojavila histerija koja je evoluirala iz teorije o lutajućoj maternici.
Histerija
Histerija ili bolest maternice uključivala je niz simptoma poput anksioznosti, nesanice, razdražljivosti, nervoze, erotskih fantazija, osjećaja težine u trbuhu, donjeg prsnog edema i vlažnosti vagine. Bolest su liječili liječnici ili primalje tako da bi masažom spolovila ‘bolesnicu’ doveli do orgazma.
Liječnici i babice su masiranjem spolovila liječili ‘histeriju’
Zanimljivo je da je bolest uglavnom pogađala žene određene klase. Bjelkinje koje su patile od vrste histerije koja bi se danas klasificirala kao prolaps maternice ili bolest jajnika, optuživane su da ugrožavaju rasu zbog problema s plodnošću. Histeriji se može zahvaliti nastanak vibratora koji su krajem 19. stoljeća postali sastavni dio liječničke torbe, da bi naposljetku pronašli put do ranih erotskih filmova.
Emocionalna iscrpljenost
Prva lobotomija izvršena je 1936. na kućanici iz Kansasa. Walter Freeman, psihijatar koji ju je propisao, navodno je vjerovao da je „preopterećenost emocijama dovela do mentalne bolesti“ koju se moglo izliječiti jedino operativnim zahvatom, odnosno rezanjem određenih živaca u mozgu. Naravno, pacijenti su uglavnom bile žene čije je emocije trebalo dovesti u red.
Britanka Eileen Davie bolovala je od postporođajne depresije nakon rođenja drugog djeteta 1946. U BBC-jevom dokumentarcu iz 1976. suprug Sid je izjavio kako mu je rečeno da će postupak biti posve bezopasan. Međutim, njegova supruga je ostala “nepovratno oštećena”. Freeman je izveo na tisuće takvih operacija prije nego što mu je zabranjen rad. Procjenjuje se da je u SAD-u ranih 1950-ih izvršeno čak 50.000 lobotomija. U međuvremenu je zahvat postao uobičajena praksa u Švedskoj u kojoj je 63% takvih operacija provedeno na ženama.
“Tuš za zdjelicu” (1860.), naprava kojim se u europskim lječilištima liječila histerija
Ispravanja
Premda ovu bolest danas vežemo za nesvjestice koje su hvatale žene u viktorijansko doba,u vrijeme kada je skovan termin, ona je mogla značiti bilo što, od PMS-a, preko kliničke depresije do hipohondrije. No, općenito gledajući, pod tim se pojmom podrazumijevao osjećaj tjeskobe.
Termin isparavanjenekoć je označavao „živčanu onemoćalost tijekom koje bi bolesnica imala priviđenja“. U viktorijanskom razdoblju, pa sve do 1920-ih na žene se gledalo kao na slaba i bespomoćna bića, stoga ne čudi da je bolest koja se liječila odmorom i udisanjem mirisnih soli naročito pogađala upravo ‘nježniji spol’.
Ludilo
Do 1872. u Engleskoj i Walesu, žene su činile većinu “certificiranih luđaka/inja” (što je tada bio medicinski termin) zatočenih u ludnicama. „U društvu koje je žene smatralo djetinjastima, iracionalnima te seksualno nestabilnima, i u kojem su bile lišene svake pravne i ekonomske moći, ne čudi da su liječnici po brzom postupku žene proglašavali luđakinjama“, piše Elaine Showalter u knjizi The Female Malady.
Gary Nunn, novinar The Guardiana, objašnjava da riječ “ludilo” (lunatičnost) potječe od „mjesečnog razdoblja ludila koje uzrokuju mjesečeve mijene“. Dakle, nije teško zaključiti koje je porijeklo svega toga.
/autorica: Andrea Vujnović, VoxFeminae.net/
