Kim Olver, stručnjakinja za veze i autorica knjige „Tajne sretnih parova: Volite sebe, svoga partnera i svoj život“ je napisala provokativan članak o tomu zašto bi mlađe žene trebale tražiti ljubav u naručju starijih muškaraca, prenosi portal Psichology Today. Olver je rijetkost među terapeutima, jer ne idealizira veze i u svoje savjete unosi prijeko potrebnu dozu realizma, ne bježeći od činjenice da polovica brakova neće izdržati ispit vremena. Samim time ne čudi da u njenoj teoriji nije problem veza muškarca i žene koja će ga, najvjerojatnije, nadživjeti.
Olver tako primjećuje da su mlade žene većinom fokusirane na veze s mlađim muškarcima. Istovremeno su njihovi vršnjaci manje zreli, zaokupljeni uspjesima na poslovnom i obrazovnom planu. U kulturi „brzog seksa“, muškarci su ti koji diktiraju uvjete.
I kulturna antropologinja Barbara Dafou u jednoj svojoj publikaciji tako piše da djevojke svoju mladost daruju zahtjevnim poslovima i neodlučnim muškarcima. Posebno je to vidljivo na fakultetima gdje se brojčano nadmoćne žene međusobno natječu ne bi li nešto uhvatile u sve manjem bazenu raspoloživih muškaraca koji su jednako uspješni ili uspješniji od njih. Tako i poznata kolumnistica Kate Brolick primjećuje da se sve više žena odlučuje biti samo zbog sve veće mogućnosti da će mladići s kojima izlaze biti manje uspješni od njih. Ovaj problem hipergamije (vidi dolje) otežava položaj ženama koje traže ozbiljnu vezu.
S druge strane, navodi Olver, stariji su muškarci emocionalno zreliji i već su odradili suočavanja s osobnim demonima poput ovisnosti, promiskuiteta, dokazivanja. Financijski su neovisni, dosegnuli su vrhunac u karijeri i više ne moraju raditi od jutra do sutra. Jednostavno rečeno, mogu se posvetiti sebi, ozbiljnoj vezi i odgoju djece. Stariji muškarci su uspješniji od mlađih žena, mudriji su i uzemljeniji no što su to bili u mladosti. Mlade žene su obično iscrpljenje izlascima na “scenu” prilagođenu seksualnim i romantičnim potrebama mladih muškaraca pa joj stariji muškarac može ponuditi nasušno potrebnu stabilnost. A one koji traže vezu i stabilnost treba povezati, zaključuje terapeutkinja Olver.
Hipergamija (od grčkih riječi hýper “preko” i gamos “brak”) je izraz kojim se u antropologiji i sociologiji opisuje sklonost traženju bračnog druga koji ima isti ili viši socioekonomskog statusa, odnosno pripada istoj ili višoj klasi ili kasti. Suprotna pojava, odnosno potraga za bračnim partnerom nižeg socioekonomskog statusa, se naziva hipogamija. Za praksu za traženje partnera različitog društvenog ranga se koristi zajednički izraz anisogamija.
Hipergamija je široko rasprostranjena u raznim ljudskim kulturama, odnosno često se ilustrira kroz sklonost žena da svoje muževe biraju među udvaračima koji su od njih stariji, materijalno bogatiji ili na neki drugi način u društveno privilegiranom položaju. Ta se pojava često tumači kroz genetsko-ekonomske potrebe u društvima sa neravnopravnošću spolova; u njima žene udajom za “superiorne” muževe materijalno zbrinjavaju sebe i svoje potomstvo, dok muškarci ženidbom za “inferiorne” (i o njima materijalno ovisne) žene nastoje osigurati bračnu vjernost.
