Najveći strah: Ovi su ljudi živi zakopani

Iako današnja medicinska oprema može gotovo bez greške potvrditi nečiju smrt, strah od buđenja “dva metra ispod zemlje” još je duboko ukorijenjen u čovjeku. Zbog toga mnogi ljudi od svojih najbližih traže dodatne zahvate kojima će se potvrditi da su zaista spremni za odlazak na posljednju adresu ili traže načine kako se vratiti na vrijeme. Upravo je te načine opisao Jan Bondeson u knjizi Pokopani živi: Zastrašujuća povijest našeg iskonskog straha. Jedna od opisanih metoda je i nadgrobna zastavica koja bi slučajne prolaznike upozorila na čudna kretanja pod zemljom. Iako bi, u današnje vrijeme, možda prikladnija bila uporaba mobilne telefonije. I dok malo tko od nas nije barem jednom u životu čuo kakovu zastrašujuću priču o „onima čiji su kosturi pronađeni potrbuške“, malo je pravih dokaza o pokapanjima živih ljudi. Iz spomenute knjige izdvajamo neke.

1. Neimenovani postolar

1822. godine jedan je njemački postolar pokopan, no njegova je smrt bila sumnjiva od samog početka. Iako je obitelj potvrdila da je preminuo, a tako je i izgledao, na truplu se nije primjećivala mrtvačka ukočenost poznatija kao rigor mortis. Usprkos tomu, sprovod je održan i baš kada je grobar bio pri kraju zatrpavanja rake, iz nje se je začulo kucanje. Otkopavanje je potvrdilo da se je tijelo pomicalo u lijesu, bilo je toplo, a kada je mrtvozornik otvorio „pokojnikovu“ venu, iz nje je potekla krv. Iako se na ponovno buđenje čekalo tri dana, nije se dogodilo. Proglašena je smrt, a siroti postolar je pokopan – još jednom.

2. Essie Dunbar

Essie (30), žena iz američke Južne Karoline je 1915. godine doživjela koban epileptički napad. Ili se barem tako mislilo. Nakon proglašenja smrti, tijelo joj je stavljeno u sanduk, a sprovod je zakazan za idući dan kako bi iz susjednog grada na njega mogla doći i „pokojničina“ sestra. No sestra je ipak zakasnila pa je od sprovoda vidjela samo posljednje lopate zemlje koje su zatrpale raku. Kako se nije mogla pomiriti s tim, naredila je da iskopaju lijes kako bi ju posljednji put vidjela. A kad je poklopac skinut, Essie se uspravila, nasmiješila i poživjela još punih 47 godina.

Zagrebačko groblje Mirogoj (foto: MojeVrijeme.hr)

3. Philomele Jonetre

Davne 1867. godine Francuskinja Philomele (24) se zarazila kolerom, a do proglašenja smrti nije prošlo dugo. Kako su običaji nalagali, svećenik je obavio svoje dužnosti nad tijelom pokojne djevojke koje je potom položen o u sanduk. Samo 16 sati kasnije, njeno je tijelo stavljeno u zemlju. Baš kao u slučaju postolara s početka ove priče, grobar je začuo lupanje u sanduku kojega je odmah otkopao. Stavili su joj svijeću pod nos kako bi provjerili diše li. Zapisi kazuju da disanje nije utvrđeno, no primijećeni su pokreti mišića i kapaka. Kako to nije potrajalo dugo, djevojka je još jednom proglašena mrtvom i pokopana je idućeg dana.

4. Angelo Hays

Još se jedan Francuz upisao u ovaj morbidni niz. Angelo je imao samo 19 godina kada je postao možda najpoznatijim slučajem preuranjenog pokapanja u 20. stoljeću. Te 1937. godine je doživio prometnu nesreću. Zbačen s motocikla, glavom je udario u cigleni zid. Lice mu je bilo toliko unakaženo da roditeljima nisu dopustili vidjeti ga. Nakon što je utvrđen nedostatak pulsa, proglašen je mrtvim, a tri dana kasnije je i pokopan. Na zahtjev osiguravajuće kuće, ekshumiran je samo dva dana nakon pogreba. Iznenađenju nije bilo kraja kada je utvrđeno da je još uvijek topao. Ustanovilo se da je zbog udarca ušao u stanje duboke kome zbog čega je i mogao preživjeti s malom količinom kisika u lijesu. Nakon brojnih operacija i rehabilitacije, potpuno se oporavio. Postao je velika atrakcija, a ljudi su putovali s drugog kraja svijeta kako bi ga vidjeli. Hays je izumio i siguran lijes koji je trebao spriječiti ponavljanje njegovog slučaja. Lijes je bio debelo tapeciran, a sadržavao je ormarić s hranom, toalet pa čak i manju knjižnicu za kraćenje vremena pod zemljom.