Moja kosa je sijeda. Znam to. I moj muž to zna. I moja frizerka Carmine koja mi boja kosu u crvenkasto smeđe svakih par tjedana, također to zna. Svatko tko mi pažljivo promotri korijen kose dva ili tri tjedna nakon što je Carmine odradila svoju magiju, zna da sam sijeda. To je među mojim prijateljicama tema o kojoj se otvoreno govori: skoro sve bojimo kosu, piše u svojoj kolumni na Huffington Postu Claudia Luther.
Nije pitanje: Zašto; jer, naravno, sve bojimo kosu. Pitanje je: Kako dugo? Želim li biti poput naše susjede, gospođe Lafreedi koja je bojala kosu u tamno crno, a već je imala preko 80 godina. Svi smo joj se smijali. Prije dosta godina, pitala sam svog tadašnjeg frizera Richarda nije li možda vrijeme da se prestanem bojati i pustim sijedu kosu. On me zabezeknuto pogledao: ‘Ma je li ja to dobro čujem?’ Pitala sam ga koliko je već žena proveo kroz promjenu? Izrast od deset centimetara koji proviruje iz neke tamnije boje? Ili kratka frizura koja ostaje kad se uklone svi obojani vrhovi? ‘Dvije. Samo dvije žene’, odgovorio mi je frizer. A on se time bavi već 30 godina.
No, znam da će to vrijeme doći. I naravno, bit će začuđenih nakon ove transformacije. Hoće li me vidjeti kao šik stariju ženu koja je ponosno objavila da više ne želi živjeti po tuđim pravilima? Ili ću samo iznenada postati starica? U svojoj knjizi ‘I Feel Bad About My Neck‘, Nora Ephron je napisala da je boja za kosu promijenila sve. To je najmoćnije oružje koje starije žene imaju u borbi protiv kulture mladosti, i to oružje koje doista uspijeva zaustaviti vrijeme. Ali je li to zauvijek?
Prije nekoliko mojoj je dobroj prijateljici dozlogrdilo bojati se svaki čas i pokušavati postići lijepu, prirodnu, crvenkastu nijansu i jednostavno je prestala s tim. Nekoliko mjeseci kasnije, njezin ju je muž na nježan ali ipak pomalo uvredljiv način pitao bili bila voljna odgoditi tu promjenu za još neko vrijeme. I ona je pristala. No za to vrijeme njemu se dogodilo da je skoro u potpunosti izgubio kosu, a i ono što je ostalo bilo je potpuno sijedo. Moja prijateljica sada nije ni crvenokosa, ni sijeda, već prava plavuša.
Jedne sam se noći probudila razmišljajući o tome. Što bi moj muž mislio da odlučim pustiti sijedu kosu? Bi li se promijenio njegov odnos prema meni? Ili njegov odnos prema sebi samome? Razmišljam ovih dana o tome koliko mi još vremena preostaje i što bih trebala učiniti s tim vremenom i što će se zapravo dogoditi. Pomislila sam kako bi bilo zapravo lakše izgubiti kosu zbog kemoterapije, pa onda jednostavno pustiti da naraste prirodna, sijeda. Noćni sati postali su za mene vrijeme kad razmišljam o takvim stvarima. Ležim tako satima, ponekad sve do zore. Dan započnem s tipičnim dnevnim brigama: novac, posao, koga trebam nazvati i slično. Ali po noći razmišljam o ovome: trebam li ili ne pustiti svoju sijedu kosu?
