“Piši, riši ali znaj, listove mi ne trgaj”, stihovi su koji su se obično nalazili na početku spomenara u koji su se vlasnicima u vremenima daleko prije Facebooka i bloga upisivali njima najbliži, ali i dragi prijatelji, kolege i ljubavi. Kako prenosi Hina, rječnik hrvatskog jezika spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene. Toj definiciji iz rječnika, smatra Mirjana Duran, autorica knjige “Spomenar i dnevnik” u kojoj istražuje tradiciju spontane kulture djece i mladih, treba dodati i: da se nešto nacrta/naslika i da nije samo đačka bilježnica.
Duran: Mediji su se promijenili ali su potrebe za ljubavlju i prijateljstvom ostale iste
“Spomenare u “papirnatom obliku” danas pišu djeca do najviše 4. razreda osnovne škole, ali njegovi sadržaji sele se u SMS poruke, blog i Facebook. Spomenari, kao i ostale tvorevine iz spontane kulture djece i mladih, zadovoljavaju potrebe koje su povezane s odrastanjem, razumijevanjem prošlosti i budućnosti, ljubavi, prijateljstva itd. Potrebe su ostale iste a mediji su se promijenili”, kaže Duran za Hinu.
Dodaje i da se u blogovima i na Facebooku nailazi i na miješanje žanrova – stihove iz spomenara, pitanja iz leksikona, ljubavne priče koje se prenose s koljena na koljeno, praznovjerice za razonodu (koliko te voli, za koga ćeš se udati..), a slike i crteži zamjenjuju se elektronskim likovnim izražavanjem. “Pomalo se gubi intimnost za ove sadržaje, oni se dijele i s onima koje i ne poznaješ. No, potreba za ljubavlju, prijateljstvom ostaje ista”, ističe Duran.
Napominje i da su spomenari iz ranijih razdoblja imali “veću ozbiljnost” od današnjih jer su krajem 19. stoljeća te do završetka Drugog svjetskog rata djevojčice i djevojke spomenare čuvale do udaje,pa se u njima mogu naći ozbiljne ljubavne izjave kao i više citata iz književnosti. Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća
spomenari su većinom kružili među učenicima između petog i osmog razreda osnovne škole.
Novaković: Osvojio me duh vremena starih spomenara
U svojoj kolekciji Zagrepčanin Igor Novaković ima više od 250 spomenara iz cijele Hrvatske i područja bivše Jugoslavije. Ideja o njihovu skupljanju javila mu se prije četiri godine kada je prilikom traženja starih ploča naišao na oglas u kojem se za desetak kuna prodaje spomenar iz 1910. godine.
Zainteresiralo ga je kako su i kakve poruke razmjenjivali naši bake i djedovi. “Kada sam ga prelistao, pročitao poruke u njemu, pjesmice, pogledao crteže i prešano cvijeće ostavljeno među stranicama osvojio me taj duh vremena u kojem prijateljstvo nije bilo površno. Danas se površno ‘lajka’ sve i svašta i tako se mjeri i prijateljstvo”, kaže Novaković Hini.
I dalje ih skuplja tražeći spomenare po zagrebačkim sajmovima na Hreliću i Britanskom trgu, raznim aukcijama. Pri tome je neke spomenare morao “dosta platiti”, neke malo, a neke je dobio i na poklon. Rijetko dobije spomenare samih vlasnika ili obiteljske spomenare, već ih većinom prodaju oni koji ih nađu prilikom “rješavanja” starih biblioteka ili čišćenja stanova kada se na sajmovima i oglasnicima nađu kao i svaka druga roba.
Svoje spomenare ne želi držati u svojoj ‘arhivi’ već ih želi javno izložiti današnjoj djeci kako bi viđela kako je izgledao “Facebook naših baka i djedova”. Tako je trenutno u zagrebačkoj Dječjoj knjižnici Marina Držića izložba “Spomenari – Facebook naših baka” u kojoj zainteresirani mogu vidjeti spomenare od 1880. do devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako uz ostale mogu vidjeti spomenare iz Našica iz 1880., Riječanki Sofije Prica iz 1893., Pie iz 1895. te Majde Pabst iz 1906., Karlovčanki Dragice Barešić iz 1946. i Ankice Frkić iz 1913., Osječanke Dragice Stilinović iz 1914. te spomenar Ive Babeca iz Ravena koji seže iz 1919. godine.
