Usamljenost je tabu tema. Zapravo, mnogi od nas radije bi priznali da imaju aferu ili da su u debelom minusu na kreditnoj kartici, nego da se osjećaju usamljeno. Teško je reći zašto je tome tako. Možda zato što je usamljenost vrlo intiman osjećaj. Ili možda zato što ne želimo biti povezani sa slikom usamljenosti koju prezentiraju mediji. Istina je da nas usamljenosti ne treba biti sram. Uostalom, svatko od nas se s vremena na vrijeme osjeća usamljeno, piše Margaret Manning za portal Huffington Post.
Nažalost, s obzirom da je usamljenost takav tabu, postoje mnoge zablude vezane uz taj osjećaj. Upravo te zablude sprječavaju nas da povedemo informiran razgovor o tome i da činimo greške kad želimo pmoći nekome tko se osjeća usamljeno. Ovo su neki od najčešćih mitova o usamljenosti nakon pedesete…
Mit broj 1 – Usamljenost je isto što i društvena izolacija
Biti sam nije isto što i biti usamljen. Također, vrijedi i obratno. Ponekad smo okruženi ljudima, ali svejedno osjećamo da nas nitko zapravo ne razumije. Analiza rezultata ispitivanja ‘Sixty and Me loneliness survey’ pokazala je da pripadnici ‘baby boom’ generacije ne čeznu za više kontakata, nego za više smislenijih kontakata. Želimo se povazeti s ljudima kji dijele naše interese, vizije, vrijednosti i prioritete.
To ima važne implikacije kad se bavimo problemom usamljenosti. Mnogi programi i inicijative koji postoje, fokusiraju se na to da starijim ljudima omoguće društvo nekoga s kime mogu razgovarati. Nažalost, pomagači i savjetnici su samo mali dio rješenja. Oni mogu puno pomoći osobama koje pate od kronične usamljenosti i depresije, no oni ne mogu pomoći čovjeku da lakše uspostavlja prijateljstva s osobama s koje ih cijene na osobnoj razini. Kad je o usamljenosti riječ, potrebno nam je više alata kojima bi ljudi mogli pomoći sebi samima.
Mit broj 2 – Usamljenost je osobni problem i ne utječe na društvo u cjelini
Prirodno je i zgodno misliti da je usamljenost nečiji tuđi problem. Uostalo, nije li usamljenost po deiniciji vrlo osobno iskustvo? Istina je da usamljenost ima velike implikacije na društvo u cjelini. Za početak, kod usamljenih ljudi prije će se pojaviti neki zdravstveni problemi. Prema rezultatima više istraživanja, negativni učinci usamljenosti, usporedivi su s onima kod pušenja, visokog krvnog tlaka i pretilosti.
Kad govorimo o razvoju programa koji bi se bavili usamljenošću, neke zemlje kreću se brže od ostalih. Na primjer, u Velikoj Britaniji postoji više organizacija, uključujući i ‘Age UK’ i njihovu kampanju ‘Zaustavimo usamljenost’. Ovakve inicijative su izvrstan početak, ali, to nije dovoljno.
Osim javnih inicijativa, postoji i značajna šansa za privatne tvrtke da učine razliku. Na primjer, tvrtka ‘Sixty and Me’ krenula je i ravoj programa ‘Boomerly’, službe koja pomaže ‘baby boomerima’ da nađu prijatelje među ljudimo s kojima dijele interese. To će, nadamo se, ohrabriti i druge tvrtke da započnu sa sličnim programima.
Mit broj 3 – Usamljeni ljudi bi jednostavno trebali izaći iz kuće i upoznati ljude
Zasigurno nitko od onih koji su iskusili usamljenost, ne bi ponudili savjet tipa: ‘Ma samo izađi i upoznaj nekoga!’ Usamljenost je kompleksan problem koji se ne može riješiti pojednostavljivanjem ili generaliziranjem. Mnogi ljudi koji pate od usamljenosti, imaju značajno promijenjene obiteljske okolnosti. Drugi se bore s tjeskobom, depresijom ili lošim zdravljem. Ima i onih koji su jednostavno presramežljivi kad se radi o interakciji s vanjskim svijetom.
Život nakon pedesete je vrijeme značajnih promjena. Djeca su napustila dom i grade si vlastite živote, odnoseći sa sobom mnoge društvene krugove u kojima smo uživali. Mnogi ljudi u pedesetima i šezdesetima ponovno procijenjuju svoje romantične veze, što rezultira najvišom stopom razvoda u usporedbi sa svim ostalim dobnim skupinama. Također, naša se tijela mijenjaju, prisiljavajući nas ili da udvostručimo vježbanje i zdrave navike, ili da prihvatimo novu tjelesnu realnost.
Iz razgovora sa stotinama ‘baby boomera’, može se zaključiti da se usamljenost može dokinuti samo kombinacijom aktivnosti – fizičkima, mentalnima i društvenima. Pa ako zaista nekome želite pomoći, uzmite si vremena da ga doista i shvatite. Vjerojatno ćete spoznati da je njegov ili njezin osjećaj usamljenosti puno više od tek pukog manjka društvenih veza.
Mit broj 4 – Više kontakata čini nas manje usamljenima
Na površini se može činiti kako će pristup društvenim mrežama ponuditi bar djelomično rješenje problemu usamljenosti. No rezultati već navedenog ispitivanja ‘Sixty and Me loneliness survey’, pokazuju da to baš i nije tako. Mnogi ljudi imaju desetine, ako ne i stotine Facebook ‘prijatelja’. Štoviše, ‘baby boomeri’ su najbrže rastuća dobna skupina na Facebooku. No, mnogi se i dalje osjećaju usamljeno.
Ono što je nakon istraživanja postalo jasno je da ljudi prije svega žele stvarnu prijateljsku podršku u životu, a ne samo poznanike. Drugim riječima, ne želimo više ljudi u životu, već želimo prave ljude.
Mit broj 5 – Usamljenost je rijetka među ljudima od pedeset i šezdeset godina
Kad razmišljate o osobama koje pate od usamljenosti, najprije ćete zamisliti nekoga u sedamdesetim ili osamdesetim godinama. Usamljenost je tako prezentirana i u medijima. No, istina je da iako ljudi u toj dobi doista pate od usamljenosti, nipošto nisu sami. Štoviše, nekoliko istraživanja, uključujući i ono koje je proveo portal AARP.org, pokazalo je da oko jedne trećine ljudi u pedesetim godinama također osjeća usamljenost. Prema istoj studiji, ljudi kojime je danas sedamdeset godina kažu da u pedesetima i šezdesetima nisu bili usamljeni. Da bude jasno, ne tvrdimo da se ne traba baviti usamljenošću u svim dobnim skupinama, već samo kažemo da ne treba zaboraviti i ljude u njihovim pedesetima.
Usamljenost je velik problem koji će u predstojećim desetljećima samo još više rasti. Zbog toga moramo zauzeti jasan stav i zajedno raditi na otklanjanju usamljenosti, te učiniti sve da se s tog problema magne stigma koja ga sada prati.
