Jasmina Nikić je nezaobilazna točka općeg znanja generacija koje su odrastale u prošlom stoljeću. Ova prelijepa spikerica Televizije Zagreb rođena 1941. godine, savršena je govornica i utemeljiteljica Službe za jezik i govor Hrvatske televizije. 1998. godine pokrenula je i Novinarsku školu na HTV-u. Evo što je o Jasmini, ljubimici malih ekrana, zabilježio Plavi vjesnik daleke 1967. godine, na samim počecima njene karijere.
Smiješak na licu zagrebačke TV spikerice Jasmine Nikić označio je kraj emisije. Prema dogovoru, krenuo sam po nju u TV studio u Šubićevoj ulici. „Mama nas već čeka kod kuće, ako nije spriječena nekim iznenadnim poslom“, rekla mi je Jasmina.
Te subotnje večeri bio sam njen gost. Probijajući se kroz saobraćanju gužvu, jednom sam snažnije pritisnuo kočnicu. Jasmina je prigušeno kriknula. „Oprostite, ali od one moje nezgode uvijek sam napetih živaca. To je prvi put nakon sudara da opet sjedim na prednjem sjedištu. Poslije službe, bilo je već prilično kasno, odvezli smo se da nešto pojedemo i kući. U neposrednoj blizini kuće na nas je naletio kombi…“
Dva ožiljka na čelu jedva se zamjećuju. S ljetnim suncem sasvim će nestati. Jasmina se zadovoljno smješka. A o onom što se zbilo i što je proživjela iščekujući vrijeme skidanja zavoja, o tome ne želi govoriti. Očito joj je odlanulo kad je manevar okretanja automobila pred njenom kućom bio izveden. Dočekala nas je njena majka Ana. Jedan ispitivački pogled kroz leće naočala i ljubazan osmijeh, kako to već znaju gledati i smiješiti se nastavnici. Jasminina majka je profesorica.
„Mama, vidi! Kako ti se sviđa krzno?“, pita ju Jasmina. „Ne suviše. Mislim da bi trebalo…“, realno prosuđuje mama.
I dok nekoliko trenutaka kasnije već pričamo o Jasmininu pozivu, mama mi objašnjava: „Znate što, ja sam ovako … puštam na volju. Neka radi što hoće. Uvjerena sam da neće ništa loše napraviti. Tako je odgojena. Nina, je li dobra kava?“ Jasmina daje pohvalu.
Snimam pa provjeravam
„Ali nemojte po tome steći krivu predodžbu! Mama me inače kritizira …“, kaže Jasmina.
„Uh, strašno! Ja mislim da sam njen najgori kritičar. Bolje da je i ne gledam na ekranu. Nisam naučena na te nove akcente, pa se onda uvijek objašnjavamo. To su strane riječi koje su se udomaćile: kompozitor, telefon“, odgovara majka.
Profesoricu Anu Nikić sigurno prolaze srsi kad to sluša. Ali što se jezika tiče, kći joj je ravnopravan partner. Jasmina izgleda kao da je tek prošle godine maturirala. A zapravo već posjeduje diplomu Filozofskog fakulteta i priprema radnju iz jezika u okviru postdiplomskog studija. Osim toga, studira engleski jezik.
„Snimam neka čuda, pa ispitujem ljude. Radnja bi se mogla nazvati: sadašnje stanje u hrvatskosrpskom jeziku. Snimam pa provjeravam. Mama je najčešće prvi pokusni kunić, kao što su obično roditelji žrtve.“
Kad li na sve to stigne? Mnoge njene kolegice zapele su na studiju zbog posla.
„Stignem i u kino, kazalište, na koncerte i na sastanke s momkom. Nađe se vremena za sve. Samo ga treba znati rasporediti. Ne mislim onako strogo vojnički, na minutu precizno. Volim improvizacije. Što se tiče poslovnih sastanaka, uvijek sam tačna. A što se tiče drugih dogodi se zakašnjenje koje je donekle i svojstveno mom rodu.“
Jasmina Nikić (foto: RTV revija, A. Jelečanin)
Sarmica može i sutra ujutro
Jasmina govori tečno, živo. Njeno je lice vrlo izražajno. Smatra se da TVspikerice moraju biti lijepe žene. „Ja ne mislim da za ekran čovjek mora biti u klasičnom smislu lijep. Ali potrebne su sve one druge komponente koje ga čine simpatičnim. Od ljepote je potrebnija prihvatljiva simpatičnost. Toplina je važnija od ljepote“, kaže Nikić.
Pa i u životu je tako. Šarm je na prvom mjestu. Jer žena bez šarma… Ona je svjesna da ima mnogo šarma. Zna kako se treba nasmiješiti u objektiv fotokamere. Ali svaki pokušaj da snimimo majku s Jasminom uzaludan je. „Ja sam žena, a poznato vam je da su žene tašte“, brani se prof. Ana Nikić. „Nisam se slikala godinama. Moja posljednja snimka je napravljena kad sam imala 35 godina.“
U njihovu dvosobnom stanu vlada ugodna atmosfera. U polumraku jedne sobe svjetluca TVekran. U drugoj sobi veliki stol pod teškim kovanim lusterom, vitrina s kristalom i veliki klavir. Jasmina prebire po tipkama i priča: „Gotovo nikad ne sviram. Ponekad možda, u nekim posebnim raspoloženjima. Učila sam klavir devet godina.“
„Smatrala sam da je neophodan muzički odgoj, „objašnjava mama. „Bude čovjeku ponekad teško i jedino ga muzika može rasteretiti, utješiti…“
Na polici kolorfotografija Jasminina brata, koji je trenutno na usavršavanju u Americi. „Uvijek smo se dobro slagali. Štaviše, nikad nisam s djecom imala problema, premda sam ostala s njima sama. Nisu se stidjeli nikakva posla. Takvi su i danas. Toliko nam je lijepo da se plašim da se djeca neće htjeti odlučiti da napuste kuću“, priča majka.
Djeca se teško nakanjuju da promijene tu atmosferu. Jasmina šuti i smješka se. Pletenu stoličicu na kojoj je Jasmina sjedila dok je bila mala djevojčica mama još uvijek čuva. „Znate kako je. Studij traje prilično dugo. Ako se i u roku diplomira, čovjek je navršio dvadeset četiri godine. Zatim je tu postdiplomski studij…“
Slobodna subota za TVspikera je gotovo kao premija na lutriji. Zato se opraštam.
„Ti ćeš, dušo, pomoći mamici sarmicu praviti“, nagovara mama Jasminu.
„Ne večeras, mama. Sutra ujutro ćemo to napraviti. Ipak je subota. Već me čeka društvo …“
„Uvijek se plašim. I ono se dogodilo u subotu … Dobro, dušo, čuvaj mi se.“
/autor: Ivan Kreutz, Plavi vjesnik, prosinac 1967. / Yugopapir /
