“Gotovo svake večeri smješkam se s TV ekrana i informiram vas o rasporedu programa i pojedinim emisijama. E, pa lijepo, sad ću ovdje raditi to isto, samo na drugi način: smješkat ću se i dalje što pokazuje i gornja slika i nastojati da vam što slikovitije prikažem nove planove oko programa, ispričam koju anegdotu ili opišem zgode i nezgode TV radnika. Tu ćemo pribrojiti i vaša pisma, kakvu informaciju iz zabavne muzike, razgovor s nekom poznatom osobom. Ukratko, sve što vas zanima s televizije.” Pisala je tako Helga Vlahović (1945-2012.) u svom dnevniku za Plavi vjesnik daleke 1967. godine. Ovi zapisi svjedoče kako je Helga i na počecima svoje karijere bila topla osoba; skromna i pristupačna, baš onakva kakvu je pamtimo svih desetljeća koje je provela pred televizijskim kamerama. Napustila nas je prije točno tri godine.
Ksenija “olakšana” za pola milijuna!
Još je era godišnjih odmora, pa oni i nama čine kojekakve probleme. Od spikera su, odjednom, otišli oni koji rade istu vrstu posla pa su se ostali naglo morali prekvalificirati. Tu je osobito stradala moja kolegica Ksenija Domljan (kasnije Urličić, op. ur.) koja je, može se reći, čitav ljetni program iznijela na svojim leđima.
– Ako ovako nastaviš – rekla sam joj – morat ćeš i krevet preseliti u studio!
– Da – odgovorila mi je – ali uz uvjet da pred vratima moga stana od sada stoji milicioner.
– ?!
– Dok sam čitala drugo izdanje emisije “Jučer, danas, sutra” iz stana mi je nestala sva ušteđevina i šest zlatnih narukvica. Sve u svemu “lakša” sam za pola milijuna starih dinara! – na ovo će Ksenija.
Vjerujem da će vas zanimati Konferencija za mir, koja je tokom augusta održana u Tokiju. Prisustvovao joj je kao aktivni učesnik i predstavnik naše zemlje TV komentator Zvonko Letica. Nadam se da će nam pripremiti nekoliko zanimljivih emisija iz Japana na koje ću vas svakako upozoriti.
Počinje tradicionalni Jesenski zagrebački velesajam. Naša ekonomsko propagandna redakcija priprema seriju informativnih emisija o tom događaju a vi ih vjerojatno već otprije poznajete pod imenom “TV biro”. U njoj ćemo se kao tradicionalni voditelji pojaviti Ljubo Jelčić i ja.
To bi bilo sve za prvi put. Do slijedećeg broja doviđenja i do čitanja!
Uvijek kada su mi se tiskovni mediji približavali, približavali su mi se s velikim poštovanjem. Nisam osjećala animozitet prema sebi pa me nisu rastezali zbog razvoda. Ne osjećam to ni danas i mislim da me poštuju ali prema mnogima to poštovanje, čini se, ne postoji. Danas vlada beskrupuloznost, ne poštuje se nikoga i ničiji privatni život. Ja sam tome doskočila time što sam se počela povlačiti. Netko tko nije svakog dana na ekranu treba medije radi promocije, traži ih, jer se za njega inače ne može čuti. Ja sam bila eksponirana po svom poslu pa sam imala potrebu povući se. Ja sam se na neki način skrivala od publike u javnom životu. Novinari su to poštivali. Nisam ih pozivala da me slikaju u kući, ne volim to, ne volim da mi gledaju slike, klavir i sve ono što imam ili nemam. Nisam ni svoju djecu puno izlagala javnosti, a njih dvije su to skrivale kao zmija noge. Svaka nosi drukčije prezime a ne prezime Vlahović i sve što su napravile u životu, napravile su same.
(Ikona najslavnijeg razdoblja televizije, Nacional, svibanj 2006.)Suhi podaci koje spiker mora oživjeti
Ne biste vjerovali, kako se bezazlena rubrika u listu kao što je ovaj, u trenu može pretvoriti u detektivsku priču u nastavcima – ovaj put uz moju asistenciju, naravno. Doduše, nemam maštu jedne Agathe Christie, ali to u ovom slučaju i nije tako važno. Značajnije je da našu televizijsku stvarnost potresaju razne kriminalističke teme.
Možda se sjećate, da sam u prošlom broju nešto govorila o krađi izvršenoj u stanu spikerice Ksenije Domljan. Sada slijedi nastavak. Dakle, taj je neugodan događaj nedavno objašnjen na zadovoljstvo glavnih lica i stvari su vraćene vlasnici. Ksenija se u studiju pojavilo ozarena.
– Sad ću ipak moći na zasluženi odmor – rekla mi je (koji će ujedno biti i bračno putovanje).
– Nadam se, da od sada više nećeš morati igrati ulogu žrtve?! – dodala sam.
Čudno me pogledala i znala sam da misli da sam zlobna.
Helga Vlahović , Televizija Zagreb
Neke večeri, nakon moje dosta opširne odjave programa, telefonski me pozvala nepoznata gledateljica pitajući, koliko je od izgovorenog teksta službeno napisano, a što je od toga moj proizvod. Budući do sam to pitanje već češće čula, pretpostavljam da će moje objašnjenje o najavama, isprikama i ostalim tekstovima koje izgovaraju naši spikeri, zanimati veći broj čitalaca.
Dakle ovako: dežurni tehničari, spikeri i voditelji programa svakodnevno dobivaju programe u kojima su odštampane najave za pojedine emisije i vrijeme njihova emitiranja. To su tzv. “plahtice”. U njima postoji još čitav niz podataka i detalja, o kojima ovisi uredan i točan tok programa. Najavu, koja se odnosi na određenu emisiju piše njen urednik, ili koje drugo odgovorno lice. Ipak se desi, da je spiker mora ispraviti prije nego je pročita ispred kamere. Međutim, tzv. “generalne” najave i odjave, koje čujete na početku i na kraju programa, sadrže samo vrijeme i naziv emisije.
Evo primjera:
17.55 – Jučer, danas, sutra
18.15 – Hiljadu zašto
19.00 – Reportaža
19.30 – TV pošta itd.
Kao što vidite, ovo su suhi podaci koje spiker sada mora oživjeti da bi animirao gledaoce i u njima pobudio interes za pojedine produkte naših novinara, dramskih pisaca, te za muzičke novitete i ostalo. Upravo tu dolazi do izražaja invencija najavljivačica. Svaka od nas razvila je tokom vremena specifični način izražavanja, pozdravljanja ili ispričavanja. Mnogi gledaoci nas razlikuju već po samoj formulaciji neke obavijesti ili isprike.
To se posebno odnosi na moje kolegice iz Zagreba. Svaka od nas se trudi da s gledaocima saobraća što prisnije, ili barem što manje službeno. Mislim, ako to nije suviše subjektivan sud, da su neke među nama u tome u dobroj mjeri uspjele.
Uskoro počinjemo raditi po jesenskozimskoj shemi, o to znači da prestaje doba repriza. U našim se redakcijama naveliko sprema novi program. Mnogi režiseri pripremaju veći broj zanimljivih drama… konačno, naš je studio po njima poznat. Za održavanje te tradicije pobrinut će se vama već dobro poznati Ivan Hetrich, Mario Fanelli, Zvonimir Bajsić, Borislav Makarović i drugi Toni Marti okončao je pripreme za snimanje Pomorske noći u Puli, a nakon toga, negdje krajem mjeseca ponovo će početi rad na TV magazinu.
Dakle, do čitanja za sedam dana.
Helga kao fantastična voditeljica Eurosonga, Zagreb, 1990.
Moja nova kolegica – Vesna Spinčić
Zacijelo ste u posljednje vrijeme na svojim ekranima zapazili novo lice koje vas svake večeri pozdravlja i svojim mirnim, umiljatim glasom obavještava o programu te vam zaželi laku noć. To je moja nova kolegica Vesna Spinčić. Danas bih vam je htjela predstaviti.
– Vesna, mislim da ćeš ti sama bolje ispričati nešto o sebi nego ja, zar ne?
– Još nemam mnogo iskustva u davanju intervjua pa ne znam hoćeš li biti zadovoljna.
– Ne brini, ni ja nemam iskustva u vođenju intervjua. Samo ti kreni!
– Dakle, ovako: rođena sam u Rijeci, na Sušaku, 27. septembra 1940. godine. Tamo sam provela djetinjstvo i mladost, polazila školu i završila gimnaziju. Nakon mature došla sam u Zagreb na studij i odmah su počele teškoće. Najprije sam teško oboljela i zbog toga prekinula studij. Nakon ozdravljenja nastavila sam studirati, ali mi je nedugo zatim umro otac. To me je natjeralo da potražim zaposlenje.
– Ova me priča podsjeća na moju vlastitu, jer je i kod mene očeva smrt bila presudna za moj daljnji život, ali za razliku od tebe, meni je tada bilo tek šesnaest godina. Molim te, nastavi.
– Prvog septembra 1965. zaposlila sam se u redakciji Školske televizije.
– A studij?
– Moram priznati da mi je studij bolna tačka, jer sam ga veoma zapustila zbog posla.
– Tješi se, ima nas još takvih. A što studiraš?
– Upisala sam fiziku na Prirodoslovno- matematičkom fakultetu. I to stručni smjer – u perspektivi sam se htjela posvetiti naučnom radu …
– A dospjela si na televiziju! Reci mi kako si počela raditi taj posao.
– Pa eto, kad sam se malo uhodala u redakciji školske televizije kao urednik, počela sam i sama voditi neke emisije. I evo me sada u redovnom programu.
– Ne bih ti htjela laskati, ali moram ti čestitati na dobrom startu i želim ti još bolji nastavak. A kako ti se sviđa naš posao?
– Posao je zaista lijep, rad pred kamerom pun je zanimljivosti, ali ujedno je i vrlo naporan, jer čovjek nikad ne zna hoće li mu se dogoditi nešto nepredviđeno, izvan programa. Imala si pravo kad si mi o tome ranije govorila. Osim toga, treba se neprekidno usavršavati, jer se čovjek lako zapusti ako se osjeti bar malo siguran. Teško je priviknuti se na jedan važan zakon: kad se uđe u studio, pred vratima treba ostaviti sve svoje privatne probleme.
Šušušušu… Sugar Town
Ovaj put odgovorit ću na dva pisma čitalaca “Plavog vjesnika”. U prvom me Ivica Ražen iz Zagreba pita kako se stvara jedna zabavna TV emisija i moli me da mu pobliže objasnim kako je nastala “Zamislite” u režiji Perice (Petra) Slovenskog u Beogradu u kojoj sam i ja pjevala.
Uglavnom, uvijek dolazi do strašne gužve, svi su vrlo zaposleni pa je tako bilo i sada. Zato nisam stigla pošteno porazgovarati ni s Pericom, ni s Radom Markovićem, Mirom Stupicom i ostalim glumcima koji su dali vrijedne uloge u “Zamislite”. Ovo naglašavam jer sam na put u Beograd bila krenula naoružana potajnim novinarskim ambicijama, tj. namjeravala sam intervjuirati kojeg od naših poznatih glumačkih prvaka. Kao što vidite, ništa od toga.
I na samom snimanju bilo je poteškoća pa je čak i Perica Slovenski (inače poznat kao miran, pažljiv i ljubezan režiser) izgubio živce. Naime jedan mu je tehničar saopćio da dio snimljene vrpce ove emisije ne valja. Ništa se nije dalo popraviti jer je na njoj bila snimljena “numera” operne prvakinje Radmile Bakočević, a ona je odmah nakon toga otputovala u Italiju. Možete misliti kako je bilo onima koji su tako dugo pripremali “Zamislite”, radili od podneva do ponoći i sada ovakav šok?
Iako je u prvi mah namjeravao da odustane od cijele emisije, Slovenski je svoj posao ipak izveo do kraja. Bilo je divno vidjeti požrtvovne beogradske balerine. Čitavo su jutro probale u teatru, potom su stigle na kadriranje za emisiju, poslijepodne su imale ponovo probe u kazalištu sve do 20 sati, i napokon TV snimanje u studiju. Gledala sam ih kako se umorne bacaju u stolice da bi trenutak kasnije pred kamerama djelovale svježe i nasmijano. To je bio tipičan primjer savjesnog, profesionalnog shvaćanja zadatka.
Čitateljicu Marijanu iz Osijeka koja je također vidjela “Zamislite” i kaže da joj se moja interpretacija dopala (hvala na komplimentu!) zanima hoću li snimiti svoju prvu ploču?”Vi ste i ranije pjevali na TV, a osobito mi se svidjela melodija o ‘Šećernom gradu’. Ploču bih odmah kupila” piše ona.
Draga Marijana, ni sama ne znam što da odgovorim. Bilo je ponuda od muzičkih urednika pojedinih tvornica ploča, ali je na tome i ostalo. A meni je neugodno da ih podsjećam na obećanja, zar ne? Inače bit ću iskrena: veoma bih se obradovala da mi se pojavi ploča. To bi bilo više nego divno. Ovako bez ploče ostaje zadovoljstvo da koji put zapjevam na televiziji i u sebi spominjem poslovicu: strpljena – spašena.
Da čitanja u slijedećem broju. Vaša Helga!
Htjeli smo vidjeti kako izgledate uživo!
Danas ću vam prenijeti neobičan razgovor koji sam nedavno vodila. Bila sam pozvana u Bolnicu za plućne bolesnike na Zelengaju u Zagrebu, gdje se liječe mladi ljudi. Moram priznati da sam se u prvi mah malo uplašila. Međutim, vrlo ljubazni domaćini liječnici supruzi Rajčević i njihov suradnik profesor pedagogije Jalušić pobrinuli su se za tehničku stranu mog predavanja – kako su ga u prvi mah nazvali.
Donijeli su magnetofon na kojem se okretala vrpca s mojom interpretacijom “Šećernog grada” pa je kontakt smjesta uspostavljen.
Kad sam ušla – iznenađenje: dobila sam pljesak kakav po svoj prilici nisu doživjele ni najveće zvijezde zabavne muzike. Ni traga uplašenoj ili potištenoj djeci. Vidjelo se da imaju dobru njegu i uzorne njegovatelje koji brinu o njihovu zdravlju. Pozdravila sam ih na uobičajeni televizijski način i pitala ih zašto su baš mene pozvali?
– Mi stalno gledamo TV program i htjeli smo vas vidjeti kako izgledate uživo! – odgovorili su mi. Postavljali su mi pitanja o tome kako se stvara TV šou? To sam im u detalje objasnila jer oni nikad ne gledaju program poslije pola devet navečer zato što tada odlaze na spavanje. Pitanja su neprekidno pljuštala a njihov smijeh i pažljivo slušanje ohrabrili su me da im dugo pričam, što mi inače, priznajem, i nije teško palo.
Na kraju sam i ja pitala njih kako provode vrijeme u bolnici? Mnogo se odmaraju i jedu, a liječnici kažu da su vrlo poslušni jer svi žele da što prije ozdrave i ponovo se vrate u krug vršnjaka. Pedagog se brine za zabavu: pored televizije dvaput tjedno gledaju filmove. Česta su predavanja i razgovori na koja im dolaze poznati glumci, sportaši, novinari i drugi, a evo ja sam sada probila led kad je riječ o ljudima sa TV. Bila sam vrlo zadovoljna što sam prva.
Konačno negdje poslije deset (mimo svih pravila kućnog reda) oprostila sam se i obećala da ću ponovo doći. Posebno me obradovalo kad su mi rekli da redovno čitaju “Plavi”, a među prvim materijalima moj “TV dnevnik”. Ne da se hvalim, ali to su mi više puta ponovili. Tako je nastao ovaj “TV dnevnik” izvan televizije.
Do čitanja u narednom broju. Vaša Helga!
/autorica: Helga Vlahović, 1968., Plavi vjesnik / Yugopapir/
Pravu provalu popularnosti doživjela je Helga pojavljivanjima u TV magazinima
Antona Martija u kojima je bila voditeljica, plesala je i pjevala, ali prekasno je za žal što televizija nije htjela, ili nije znala, iskoristiti sve njezine mogućnosti i sposobnosti jer mogla je jamačno biti hrvatsko izdanje
Barbare Walters, čija je gošća u SAD-u bila 1975. godine ili sadašnje američke zvijezde
Oprah Winfrey. Možda je Helga svojom nenametljivošću i sama nesvjesno pridonijela svojoj televizijskoj poziciji jer za nju se pouzdano zna da zbog sebe nikad nije pokucala na vrata moćnika, još rjeđe okrenula telefonski broj. Damske manire u televizijskom poslu nisu baš dobrodošle, a ako još k tome nema ambicioznosti, onda je razumljivo zašto je Helga, premda s vrhunskim statusom spikera-voditelja, u jednome trenutku bila svedena na čitačicu vijesti u informativnim emisijama.
(Helga: Nepotamnjeli sjaj voditeljske legende, Jutarnji list, prosinac 2008.)
