U vrijeme dok je televizijskih programa bilo tek nekoliko i sama je televizija bila puno više nego danas. Bilo je to vrijeme u kojem svatko ipak nije mogao dobiti svojih pet minuta televizijske slave pa su do ekrana dopijevali tek oni najbolji. A publika je bila pristojnija nego danas, iako puno kritičnija. Jedna od onih čije se ime neraskidivo veže uz hrvatsku i jugoslavensku televiziju jest Željka Marković, udana Fattorini, djevojka koja je odrasla i dočekala mirovinu – pred kamerama. Jednostavna Žeža je ovako govorila daleke 1967. godine za Plavi vjesnik.
„Napolju je počeo padati snijeg“, doviknuo sam Željki. „Da, imate pravo“, odgovorila mi je: „A ja se mučim i patim!“ Rukama si je obujmila pocrvenjeli vrat, da ga zaštiti od strujanja vrelog zraka. Sat je pokazivao 19.20 sati. Prije dvadeset minuta je počelo njeno radno vrijeme. A tek će se u 20.40 sati pojaviti pred TV kamerom. „Treba se dotjerati za sastanak s dragim gledaocima.“ Sada sam i ja u situaciji dragog gledaoca. S tom razlikom, što je ne promatram na TV ekranu, već u odsjevu ogledala.
Njena nakovrčana glava je pod frizerskom haubom. Napokon, frizerka Tereza odmiče haubu i Željka opet normalno čuje. „E, to se zove svakodnevno i svjesno upropaštavanje kose“, objašnjava mi, dok je frizerka raščešljava. Pošto je kritički odmjerila kosu na mojoj glavi, konstatirala je: „Dragi moj, da to vama delaju, već bi bili odavno ćelavi. Da, Zagrepčanka sam, čistokrvna. Kak znate? E, sad je prilika da nešto kažem. Ljudi se stalno bune da imam šinjone. A ja nemam. Sad vi to dokumentirajte da je to moja kosa. Nikakvi umeci.“
Željkica kako je svi na televiziji zovu od milja, poznata je među kolegama po svom uvijek dobrom raspoloženju. Stalno je spremna na šalu, ali svoje dosjetke izgovara s najozbiljnijim izrazom lica. „Sad ćete me vidjeti kao lavicu. To se zove tapiranje. Niste se uplašili?“
Njena gusta kosa strši sad na sve strane. Uvjeravam je da joj i to dobro pristaje. „Kao da vas ne poznajem. Napisat ćete: ‘… pristaje za scenu ludila Ofelije’. U originalu sam zapravo brineta. Zbog televizije lažna plavuša. Oči smećkaste, zimi. Ljeti: zeleno žute. Joj! Kroz mozak!“ Posljednje riječi namijenjene su frizerki koja joj ukosnicama pričvršćuje kosu. Iz torbice vadi ogrlicu, kist, olovku, klipse. „Olovka mi je potrebna ako na brzinu trebam skicirati neki tekst, ukoliko dođe kakva isprika. Šminkamo se već odavno same. Šminkanje je umjetnost. To, da li se bavim slikarstvom pitate me zbog ovih kistova. U redu. Slikarica sam. Kojem smjeru pripadam? Svakako ne modernističkom. Evo ovako: oči, podočnjake, malo pudera i gotovo. Oči zato da budu veće. ‘Zašto imaš tako velike oči’, zapitala je Crvenkapica vuka. ‘Da te bolje vidim’, odgovori vuk. A ja da bolje vidim TV kameru. Sutra ću gledati profesora na faksu. Ne s takvim očima. Njega ću gledati s mnogo manjim očima.“
A s kakvim očima gledaju profesori na fakultetu TV najavljivačicu Željku Marković? „Ne gledaju me. Ili bar kao sve druge. Pogotovo na prvoj godini. Ja sam na četvrtoj. Eksperimentalna biologija, stručni smjer na Biološkom odjelu Prirodoslovnomatematskog fakulteta. S obzirom da sam ženskog roda, nemam učenjačkih ambicija. Kako vam izgledam s rinčicama? Ne, nikako. S njima izgledam kao božićno drvce.“ Ova godina je TV najavljivačici Željki Marković jubilarna. Već desetu godinu se redovito pojavljuje na TV ekranu. Ona je doslovce rasla zajedno s našom televizijom.
Najavljivačica u pionirskim emisijama
„Ne, nemam dvadeset tri, već dvadeset dvije i pol godine. Sad se još cjenkam za mjesece. Do trideset i treće. Poslije ću imati stalno trideset i tri. Počela sam kao najavljivačica u pionirskim emisijama. Onda sam imala manje treme nego danas. Uvijek imam ovako, malo treme. Naročito kad se vratim s godišnjeg odmora. Kad sam se ljetos vratila s dopusta, imala sam, kako da vam to opišem, jednostavno, osjećala sam da mi je grlo jako suho.“
U garderobu ulazi nekadašnji Dinamov golman Majerović i daje joj tekstove koje će pročitati, kako svi ovdje govore, dragim gledaocima. „Oprostite, zovu me tonci da isprobamo ton”, ispričava se Željka. U malom spikerskom studiju momci nisu oduševljeni Željkinom bijelom majicom. To iziskuje više napora pri namještanju svjetlosti. Izoštrava se slika. „Hoće da budem lijepa i jako se trude“, kaže. Iz zvučnika se čuju glasovi nevidljivih tonaca: „Dobar veče, Željka. Kako ste? Molim vas, par riječi teksta. Dobro se čuje. U redu, hvala. Ajme, danas imaš ružnu frizuru. Je li ti to sve glava. Previše si lafica. Smanji glavu.“ Primjedba se odnosi na natapiranu kosu. Željka traži sliku na kontrolni monitor, u kojem se promatra kao u ogledalu. Šale radi poslali su joj sliku u negativu.
„Jao, kakva sam. Koje su moje negativne osobine? Pa, tvrdoglava sam, nagla, hoću reći dosta nagla. Onda, spikerica Ksenija Urličić kaže da sam ‘generalićka’, što će reći naivka. Samo ne znam da li je to negativna ili pozitivna osobina.“
Ni jedna naša TV spikerica ili TV najavljivačica nema duži staž od Željke. „Na TV sam kao kod kuće. Mnogi me još uvijek susreću kao pionirku Željkicu. Nikad me nisu pitali u intervjuima: jeste li zaljubljeni, kanite li se udati? Nikad nisam govorila o Dedeku i sebi. To je tabu. Valjda zbog dječjih emisija.“ Dedek je mladić kojeg je upoznala prije šest godina kao studenta medicine, a sada je već završio liječnički staž.
Iz zvučnika je stiglo upozorenje. Ulaz u studio je zatvoren. Upalilo se crveno svjetlo. „Dobar večer, dragi gledaoci.“ Stol sakriva crvenu kariranu mini suknju ‘Stewart’ i bijele čizmice. Kakav je osjećaj govoriti pred nekoliko stotina tisuća slušalaca, kao što je to ovog trenutka slučaj? „Ne, nemam osjećaj da me gledaju. I ako se slučajno sjetim na nekog da me gleda tog trenutka, obavezno se zbunim, zamucam, pukne mi film. Najnezgodnije je kad ste prehlađeni. Onda samo čekate kad ćete kihnuti. Ne, još nitko nije kihnuo. Kažu da je to nemoguće, toliko je čovjek skoncentriran.“
23.10. Odjava TV programa: „Želimo vam laku i ugodnu noć!“ I dok dragi gledaoci već leže u krevetima, članovi TV ekipe izlaze na ulicu. Posljednja je Željka Marković: „Brrr, što je šljiva vrijeme, što će reći jako hladno…“
/autor: Ivan Kreutz, Plavi vjesnik, listopad 1967./Yugopapir/
