Kako biti roditelj kad bebe odrastu?

Znate kako se ono kaže: malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga. Kolumnistica portala Better After 50, Lisa Smith, govori o tome kako je to biti roditelj odraslog djeteta.

Imam odraslu djecu (da, to je zasigurno oksimoron), a kako ona sazrijevaju, počelo mi se sve češće događati da ne znam što reći ili učiniti u nekoj situaciji. Naravno, oni više ne trebaju onakvu njegu kao kad su bili mali. I, čini se, nisam baš jako dobar roditelj odrasle djece. I dalje želim u njihovim životima popraviti sve one stvari koje treba popraviti. I dalje bih željela paziti na sve njihove boli ili razočaranja. I dalje im želim reći što da rade i znati da će oni bespogovorno poslušati moj savjet. Jer, nakon svega, majka ipak zna najbolje.

Imam sedmero djece. Četvero su mlađi punoljetnici. To su sve sjajna djeca. Međusobno imaju neke sličnosti, ali su svi ipak različiti ljudi s različitim vrinama i manama. Volim djecu. Bila sam jako dobra mama malim bebama. Jako sam se dobro snalazila i s mališanima. Također i kad su išli u osnovnu školu. I nakon toga, kad su već postali tinejdžeri s kojima zna biti posebno teško. No, to se nekako i očekuje od tinejdžera, zar ne? Svi te upozoravaju na tinejdžere. No i oni odrastu i prevladaju sve mušice i život ponovno postane lijep.

Kad su se moja djeca rodila nije bilo puno knjiga o njezi malenih beba. No, snalazila sam se i bez knjiga s uputstvima. Bila sam mlada mama puna entuzijazma. Na neki način, moja djeca i ja smo skupa odrastali. Vjerojatno bih se trebala ispričati starijoj djeci jer sam na njima učila biti majka i oni su bili ‘pokusni kunići’. Ali ustanovila sam da bi mi nekakvi priručnici sada dobro došli. Je li netko možda vidio naslov poput: ‘Kako biti majka odrasloj djeci?’ To nije nimalo lako. Odrasla djeca također ponekad trebaju vodstvo. Trebam li čekati da ga sami zatraže ili da jednostavno ponudim svoju pomoć? Ako trebam čekati, do kada da čekam? Čak i do trenutka kad je već posve jasno da je katastrofa neizbježna? Ako samo šutke čekam, hoće li me poslije pitati zašto ništa nisam rekla, a vidjela sam da ide prema lošemu? Ako nešto kažem, hoće li me optužiti da se previše miješam? Ako sam glas opreza, jesam li istovremeno i glas pesimizma? Onaj koji ruši snove?

Često osjećam kao da balansiram između dvije krajnosti. Bezdan s jedne strane je vrlo dubok i na njemu piše ‘zapostavljanje’, dok je bezdan na drugoj strani nazvan ‘dosadnjakovićka’. Te dvije opcije su jako daleko jedna od druge. Često mi se čini da mame ne mogu lako pobijediti u ovoj igri. Što bi doista dobra mama rekla kad ju dijete pita: ‘Sviđaju i ti se kolači koje sam ispekla?’ Odgovor koji želim dati je: ‘Pa dobri su, ali ih drugi out ranije uzvadi iz pećnice.’ Jesam li ovime dala dobar savjet ili ubila svojoj kćeri svaku volju za kuhanjem?

Što dobar roditelj kaže svom djetetu koje želi napustiti fakultet i postati profesionalni klaun? Da mu kažem da neka samo slijedi svoje snove i da ću ga rado doći podržati iz publike? Ili da ga probam urazumiti i odgovoriti od ludog nauma te tako postati osoba koju će doživotno kriviti za svoj dosadan život kad bude sjedio za nekim uredskim stolom?

Što dobra majka kaže svom djetetu koje ju obavijesti da je upravo zakazalo termin za još jednu tetovažu? Treba li odglumiti zanimanje i uzbuđenje iako bismo ga zapravo radije probali odovoriti od još jedne greške? Te stvari nisu lake.

Ja sam zapravo tek počela balansirati. Prošli su dani kad sam mogla donositi sve odluke umjesto njih. Štoviše, danas rijetko kad uopće pitaju za moje mišljenje. A obično imam mišljenje, no skrivam ga. Teško je biti roditelj djeci koja su dovoljno stara da ti budu prijatelji.

Prije nekoliko dana poslala sam svojoj mami ovakvu poruku: ‘Imati veliku djecu je puno teže nego imati malu.’ Ona je točno znala na što mislim i odgovorila mi je iz iskustva. Pa ona balansira između krajnosti puno duže nego ja, jer ja sam njezino odraslo dijete koje ona treba samo gledati kako se spotiče kroz život – a da o tome ne kaže ništa..