Bussolai buranelli, čarobni kolačići i čarobni otok

Novinarstvo je moja prava ljubav koja je, negdje u godinama stvaranja obitelji potisnula onu prvu – putovanja. Kako vam se desetljeća slažu na leđa, a oni kod kuće sve vas manje trebaju, prva ljubav više puta razočara i iznevjeri, sve smo skloniji prisjećanju na mladost i emocije koje su se onomad stvarale u nježnoj vezi putovanja i otkrivanja svijeta, piše Gastrobajterica.

Iskustva su to koja nas grade, doživljaji koji kroje naš pogled na život ljudi izvan svakodnevnog okruženja, mirisi koji se ne zaboravljaju. Jedno od takvih jest i doživljaj otoka Burana, najšarenijeg među otocima venecijanske lagune. Posjetite li ga kao dio neke turističke grupe biti će vam, iskreno, premalo vremena da doživite tu pješčanu trunčicu u svoj njegovoj raskoši.

Počastite se barem vikendom na otoku na kojem nećete naći niti jedan natpis zimmer frei, no smještaja ima. Ne očekujte kako ćete se kupati, jer more u laguni daleko je od primamljivog. Ali ako ste od onih željnih mira i tišine, ovo je otok za vas. Burano se je, kaže legenda, žarkim bojama svojih fasada okitio kako bi njegovi ribari lakše našli put kućama u gustoj magli koja većinu zimskih večeri obavija lagunu. Tradicija se održala i do dan danas, a lokalna uprava potvrđuje boju kojom vlasnici žele oličiti fasade svojih kuća. Navodno u otočkoj upravi postoji i paleta prihvatljivih boja. Kako god bilo, otok se upravo zbog boja našao na meti turista koji istražuju lagunu.

foto: BigStock

Bez buke, bez automobila, bez bicikla

Fotoaparat nećete ispuštati iz ruku, usta nećete zatvarati, a već nakon pedesetak koraka nosnice će vam ispuniti miris maslaca i svježe pečenih kolačića. Ako vam se to nikada nije dogodilo, ondje ćete kao opčinjeni slijediti taj neodoljivi miris sve do pekarnica u kojima otočanke još uvijek njeguju pripreme kolačića koji nosi ime otoka – bussolai buranei.

Povijest ovog kolača veže se za tradiciju života na Buranu, a pripremao se u domovima otočana u danima pred Uskrs. Čuvao u platnenim vrećicama ili krpama obrubljenim čipkom koja se stoljećima vezla na otoku, a sve kako bi se sačuvala aroma vanilije i miris maslaca. Bussolai su kolači omiljeni među svim uzrastima, od najmlađih koji su ih jeli uz mlijeko do odraslih koji su u njima uživali umačući ih u vino.

Od šeprtlje do opčinjene ovisnice

Izbjegla sam ovu prvu ponudu. Pa nećemo valjda živjeti na mlijeku i keksima!? Za prvu je opciju prekasno, a za drugu (onu kad ostarimo) prerano. Odabrala sam sjajan kapučino u kafiću uz obalu kanala Fondamente San Mauro. Tik do glavne ulice Via Baldassaree Galuppi na kojoj se odvija većina događanja na otoku. Bussolai, dakako dva, bili su – još  topli. O, kakve li sreće!

Između gramzivosti i gladnih očiju te potpune opčinjenosti kolačićem zagrizla sam u prvog i, ah nevolje, polovica mi je upala u šalicu! Razočaranje je trajalo sve dok nisam žlicom pokupila sjajan žuti grumen. Sve boje šarenih fasada Burana zavrtjele su mi se pred očima. Nije bilo druge doli kušati i preporuku „za odrasle“. S čašom vina. Naručujem.

Konobar kojem se brk smije pred potpuno opčinjenom  strankinjom preporuča vin’ dolce. Dolce, ili ne, ovaj puta bussolai mi nije upao u finu čašu sa zlaćanim vinom.

Zaletti, Moretti, Limoncini, Cocchini…

Čemu toliko buke oko svjetske krize, ratova, burze, ljubavi i novca kad postoji nešto ovako dobro, pitam se dok skupljam sa stolnjaka posljednje mrvice kolača i razmišljam: Koliko stoji kvadrat na otoku, što bi mogla raditi da ovdje preživim, koliko još do kraja školovanja mog sina? Kako, kako, ma kako da dođem živjeti ovdje i svaki dan pojesti po jedan, samo jedan, bussolai?

Carmelina Palmisano, vlasnica je tradicionalne pekare prepune jedinstvenih i primamljiva mirisa u kojoj s ljubavlju i prema tradicionalnim recepturama priprema sjajne bussolaje i ostale venecijanske kekse zalette, morette, limoncine, cocchine… Do Carmelinine pekare dovest će vas čaroban miris, a nalazi se u samom srcu Burana, otoka na kojem nema ni automobila, ni mopeda, ni bicikla. Bilo bi idealno da nema ni signala za mobitel. A gazdarica će strpljivo podijeliti recept i savjete koje je stekla godinama pripremajući mirisne suvenire s otoka. Sve ručno!

Priprema

Prosijte brašno, posolite ga pa dodajte naribanu koricu limuna, vanilin šećer i kristalni šećer. U žlici vrhnja razmutite srce mahune pa i to dodajte suhim sastojcima. Maslac koji je stajao na sobnoj temperaturi umiješajte u tijesto. Nemojte ga otapati. Zamijesite sastojke u fino glatko tijesto i ostavite da odstoji u hladnjaku i odmori malo. Otrgnite komade tijesta i oblikujte ga rukama u duge valjke. Kad su svi gotovi, zamotajte ih u krugove da krajevi završavaju jedan preko drugog i složite na papir za pečenje. Pecite na 170 stupnjeva oko 15-20 minuta . Pripazite da ne potamne. Boja bussolaja ovisi o jajima, dakle, birajte ono domaćih kokica.