U moru rekreativnih plesova, poput sveprisutne zumbe ili jazz dancea, Zagrepčanke u zadnje vrijeme sve češće biraju balet. Godine u ovim dvoranama nisu važne, kao ni prethodno iskustvo. Ono što se računa je dobra volja, piše Deutsche Welle.
„Preparation! Je’n, dva, tri, zategnite bedro. Bravo, djevojke! Ivana, spusti malo ramena! Pa plie… Još jednom!“ Zvučna je to kulisa bilo kojeg baletnog studija pa tako i ovog. Čak je i profesorica Olga Carmon, stereotipno, Ruskinja. No uz baletni „štap“ i zrcalo nisu poredane vitke djevojčice, već žene svih dobi i veličina koje su odlučile nastaviti tamo gdje su stale u djetinjstvu ili započeti nešto novo.
Iako su svjesne da nikada neće zaplesati na velikoj baletnoj pozornici, zadovoljne su svojim napretkom. „Naša Olga je super. Ovo mi je najbolji oblik vježbe i za kondiciju i za razgibavanje. Iz malog sam mjesta u kojem je baletna škola propala nakon godine i pol i više nisam imala prilike učiti balet. Pogledajte, ovdje ima djevojaka, skoro su pa profesionalne“, kaže nam Vlasta koju ipak zbog pristojnosti nismo pitali za godine.
Profesorica Carmon je, doznajemo rođena u Rusiji, a u Zagreb je došla preko Izraela u kojem se je i udala. „U Rusiji sam živjela 28 godina. U Zagrebu mi je odlično. Drugačiji je mentalitet, ali zadovoljna sam. Ne mogu reći da je to mišljenje svih Izraelaca i Rusa, ali ja ne živim tamo gdje mi nije dobro. Ovdje imamo prijatelje od svuda i baš nam je odlično. Pogodili smo. Muž mi sada radi u Beču i Budimpešti, ali ovdje se mentalno odmara.“
Svoje ruske godine naša je sugovornica posvetila učenju baleta. Kaže, bilo je sve onako kako treba, od 10. do 18. godine je pohađala baletnu akademiju, a potom je plesala u Moskvi, da bi otišla raditi u Izrael i ostala tamo desetljeće.
Profesorica baleta Olga Carmon (foto: DW)
“Nisam ja više ‘prava’ Ruskinja”
I sada je, kažemo joj, prava ruska profesorica baleta, baš onakva kakve gledamo u filmovima. Ne slaže se s tom konstatacijom. „Nisam takav tip. U Izraelu sam puno ‘pobrala’ normalnog ljudskog načina i zato sam sve mogla prilagoditi odraslima. U Rusiji pak ideš sistematski ili nikako.“ Rusija je, odgovaramo joj, između ostalog, u Hrvatskoj i Europi pojam za balet.
„Nisam sigurna da će Hrvatsko narodno kazalište biti zadovoljno vašom konstatacijom, ali uglavnom da. Rusi i danas stoje vrlo visoko, ali ne samo oni. Postoje i druge ‘pametne’ škole koje su u ružnim vremenima za Rusiju preuzeli najbolje pedagoge. Njemačka, Francuska, Kina, Japan i Sjedinjene Države su tako izgradile svoje škole“, odgovara nam profesorica Olga koja je baletne satove za odrasle u Hrvatsku donijela iz Izraela.
„Godinama sam to tamo vodila. U Zagrebu je to još čudno, ali cijeli svijet vježba balet. U Izraelu su mi satovi bili krcati. U nekoliko sam studija paralelno vodila treninge za ljude koji nisu baletani. Znam kako im sve prilagoditi, kako reagiraju i kako s njima razgovarati.“ No i u Zagrebu malo po malo okuplja one koji bi se baletom htjeli baviti rekreativno. „Jednostavno radiš i onda ti dolaze jedan po jedan. Krene usmena predaja i sakupi se grupa.“ Za svoje polaznice u studiju Maxi Dance Olga kaže da su intelektualke i s ponosom ističe da su u grupi koju smo snimali čak četiri liječnice.
Baletni trening (foto: DW)
Rekreacija i estetika pokreta
Ali nisu baš sve polaznice uporne i od toga se ne radi problem. „Nekima je naporno. Neke ne mogu biti redovite zbog škole ili posla. Vjerujem da i ja nekome ne odgovaram, ali ne mogu reći da je puno takvih koje odustaju.“ Među onima koje ostanu ima pravih nebrušenih dragulja. „Vidjeli ste ovu malu Vlatku? To je talent koji je za balet izgubljen. Ona je dermatologinja, ali da je na vrijeme krenula s vježbanjem, bila bi prava profesionalna balerina.“
Polaznica Sonja je krenula na vrijeme, ali život ju je proteklih desetljeća odveo na drugu stranu. „Ja sam ovdje iz ljubavi. U mladosti sam plesala klasični balet. Čim se pružila prilika, nastavila sam. Treniram četiri do pet puta tjedno po sat vremena, skoro pa svaki dan“, kaže uz smijeh, kao da i sama ne vjeruje koliko vremena ostavlja u ovoj plesnoj dvorani.
S druge strane, Barabara je došla bez baletnog predznanja. „Ovdje sam dvije godine, ali prije toga nisam nikada plesala. Sviđa mi se, jer sam se prije rekreativno, pa čak i ozbiljno, bavila sportom. Najviše trčanjem. Baletna estetika mi je posebna i po formi i po pokretu. Zaista, ništa ne postoji izvana i samo sam u tome kad treniram“, objašnjava nam svoje razloge. O drugim plesnim rekreacijama poput sveprisutne zumbe nije ni razmišljala. „To nije nekako za mene.“
Profesorica Olga (druga s lijeva) i njene učenice (foto: DW)
Muškaraca ni za lijek
I baš tu negdje primjećujemo da stalno govorimo o ženama. Muškaraca koji požele plesati balet u tridesetima, četrdesetima ili čak kasnije u Zagrebu, za sada, nema. „Ovdje je stanje s muškarcima i u profesionalnom baletu komplicirano zbog predrasuda“, osvrće se profesorica Carmon na općeprihvaćeni hrvatski stav kako „pravim“ muškarcima nije mjesto na baletnim probama pa možda ni u gledalištu. Razlog je to zbog kojeg su baletani u Hrvatskoj mahom „uvoznog porijekla“. Ali mjesta za njih, pa čak i u studiju kojeg smo posjetili, uvijek ima.
„Povremeno nam majstorske satove dolazi držati prvak HNK-a Azamat Nabiullin. On je naš idol. Pravi muškarac koji pleše balet“, kroz smijeh priča Olga dodajući da barem tako uživaju u muškom baletnom društvu. Ako dočekaju prvog muškog polaznika, obećava, sve će mu zapljeskati i primiti ga u družinu.
Uz odrasle, Olga Carmon trenira i djecu, buduće baletane koji u studio dolaze s pet godina. „Možda imam sreću, ali 80 posto njih su talentirani. Ja ću im pomoći koliko mogu, a nakon mene neka idu u institucije koje stvaraju profesionalne baletane.“ A ako ne stignu, mogu se uvijek vratiti na satove baleta za odrasle koji će im dati ono što niti jedna druga rekreacija ne može.
„Ništa ne daje to aristokratsko držanje poput baleta. Vraća ženama ono što su u ovom vremenu izgubile. Vidim koliko su sretne kada primijete kako visoko drže glavu, pokazuju ono što im je priroda dala, a što je život u međuvremenu progutao“, zaključuje profesorica Olga.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
