Kolumnistica portala Empty House Full Mind, Sharon Greenthal, govori o svojem iskustvu bivanja u braku: “Znate li ovu šalu? U braku sam već 25 godina. To je bilo najsretnijih 6 mjeseci u mom životu!“
Kao u svi dobrim vicevima, i u ovome ima podosta istine. Veći dio bivanja u braku nije jednostavno sretan, kao što ni život općenito, nakon što napunimo otprilike jedanaest godina, nije jednostavno sretan. Većina nas, osim ako nismo nevjerojatno bogati ili posve neodgovorni, provede glavninu života u traženju te sreće. I dok zaista postoje momenti, sati, pa čak i čitavi dani ispunjeni srećom, biti sretan čitavo vrijeme jednostavno nije moguće. Ima previše drugih stvari kojima se moramo baviti.
Isto vrijedi i za brak. “Biti sretno oženjen/udana“ nije isto što i „biti sretan non-stop”. Biti u sretnom braku znači shvaćati da je brak ugovor i obaveza. To također znači stavljati sreću u braku ispred osobnih potreba i želja. Brak mora biti veći od pojedinačnih osoba koje u njemu sudjeluju. Također, mora imati prioritetni položaj u odnosu na sve ostalo – ili bi bar tako trebalo biti većinu vremena. Ovo nisam znala kad me muž zaprosio, pijan i potpuno gol s prstenom koji je kupio to popodne. Također, ovo sve nisam znala na našoj svadbi koja se održala u jednoj marini. Nisam ovo sve znala ni kad sam, tri tjedna poslije našeg medenog mjeseca, ustanovila da sam trudna. Zapravo, ovo sve nisam znala jako dugo vremena.
Bili smo toliko uhvaćeni u vrtlog života – vjenčanje, beba, kuća, druga beba – da se realnost toga da smo mi zapravo par, negdje izgubila. Prošli smo put od mladenaca do mladih roditelja u samo osam mjeseci. Put od nas dvoje, do nas troje prošli smo u samo tri godine. Nismo nikad imalo ono vrijeme ‘prije djece’ koje ima većina parova. Zapravo, toliko smo bili zaokupljeni poslom, da nikad nismo provodili vrijeme sami, nas dvoje. Možda se zbog toga zaljubio u mene. Ako provodimo malo vremena skupa, možemo izdržati duže. Bez obzira na to što smo tako brzo postali obitelj, nismo se prestali razvijati kao par. Samo je razvoj išao drugim smjerom. Volimo biti roditelji.
Ali ima nešto drugo. Nismo se međusobno poznavali baš tako dobro. Koliko god da intime dijelili, i koliko god da ljubavi imali jedno za drugo i za našu djecu, zaista smo se počeli upoznavati tek prije nekih pet godina. To je možda tako i kod ostalih parova, ne znam. Sjećam se kako sam iznenada shvatila da smo vrlo različiti, da smo različito odgojeni i da puno toga o njemu ne znam. To saznanje je bilo vrlo šokantno, a sigurna sam da je i njega iznenadilo.
Dok smo samo izlazili, u kinu smo gledali film „Na zlatnom jezeru“. Jedna ljubavna scena iz tog filma mi je uvijek bila najdraža i sjećam se kako sam pogledala svog muža (tada dečka) i pomislila: „Da, mogu zamisliti da se s tobom tako osjećam.“ No bilo je i dana, čak i mjeseci, kad je bilo teško. Postojali su trenuci kad nismo bili sigurni da smo dobro izabrali. Ponekad je svatko od nas imao svoje sumnje u različito vrijeme. Nije ih bilo pretjerano puno, ali bilo ih je.
Najveći izazovi kroz koji smo skupa prošli bile su smrti naših očeva, postavljanje na noge zajedničkog biznisa, odgajanje dvoje vrlo različite djece, naši osobni usponi i padovi. Zbog tih smo stvari postali bliskiji i nismo više bili dvoje zasebnih ljudi, već par. Prekrasni trenuci kad su se rodila naša djeca, obiteljska okupljanja, zajednička putovanja i odmori, nogometne utakmice i školske predstave, nevjerojatni prijatelji… Sve te stvari dale su boju i oblik našim životima. Ali najteži dani, oni zbog kojih smo noćima bdjeli i koji su nas najviše plašili i rastuživali – upravo ti dani učinili su ovih 25 zajedničkih godina mogućima.
Neobično, ali istinito, upravo te teške dane najviše cijenim jer to su dani u kojima sam naučila tajnu kako biti u braku. Morate biti tu jedno za drugo, bez obzira na sve. Nema izbora. Onog trena kad počnete oklijevati ili okrenete leđa, tog ste trena propali. I to je ono što me čini sretnom. To saznanje da je on tu za mene čitavo vrijeme. Saznanje da mogu uvijek računati na njega, da je on moj vitez u sjajnom oklopu. Saznanje da je njegova ruka ovdje da me drži usred noći. I saznanje da bi ja učinila to isto za njega.
