Tereza Kesovija je dva puta nastupala na Izboru za pjesmu Eurovizije. Prvi puta 1966. godine kao predstavnica Kneževine Monako s pjesmom “Bien plus fort” te 1972. za Jugoslaviju s pjesmom “Muzika i ti”. Zavirili smo u stranice Plavoga vjesnika iz te 1972. godine i otkrili da je, baš kao i danas, Eurosong ranih sedamdesetih bio žarište skandala s kojima se naslađivala javnost.
“Uvijek se mi nekamo guramo gdje nemamo ama baš nikakvih izgleda”. Takvi su po prilici komentari koji dočekuju naše ekipe kad se vraćaju s eurovizijskih festivala, manje-više uvijek zauzimajući sredinu ili donji dio tabli. Što je to s nama? Jesmo li bez sluha? Možda bi bilo bolje da smo poslali onu kompoziciju koja je na našem natječaju zauzela drugo mjesto? Uvijek samo nagađanja, prijedlozi i mišljenja. Nitko do sada nije postavio pitanje zašto mi ne možemo na toj “ukletoj” Euroviziji zauzeti neko bolje mjesto. Nije li čudno što naši kompozitori ubiru nagrade na drugim poznatim svjetskim festivalima zabavne glazbe, osvajaju prva i druga mjesta kao od šale, a imamo i nekoliko interpretatora koji su se uvrstili na visoka mjesta u međunarodnom planu, ali na Euroviziji nikako da uspijemo. Ovaj put pratio sam Eurovizijski festival od samoga početka i bio sam tihi kroničar zbivanja o kojima do sada nismo imali pojma. No, pođimo redom.
Početak
Od samoga početka počeli smo onako kako samo mi znamo – neprofesionalno. Skandal u Sarajevu (gdje je održan naš kvalifikacijski festival) koji je prijetio da diskvalificira Terezu Kesoviju, zato što je, protivno pravilima, navodno otkrila ime skladatelja kompozicije “Muzika i ti” prije finala, samo je zagolicao ljude da pažljivije prate naše napore za ovu najveću evropsku a možemo reći i svjetsku glazbenu manifestaciju. No to nije bitno. Radio-televizija Sarajevo koja je bila kod nas organizator finala “proslijedila” je pjesmu, kompozitora, interpretatora Radio-televiziji Zagreb, jer se svi članovi nalaze u njezinoj domeni, i “oprala ruke”.
RTV Zagreb
Mićo Brajević je muzički urednik na Televiziji Zagreb i on je bio u kontaktu s eurovizijskim štabom. On je, znači, onaj “glavni”, pa da vidimo što je uradio da se naša skladba dostojno prezentira u Edinburghu. Kao prvo, tiskan je propagandni materijal s kolor-slikama Tereze Kesovije, Nikice Kalogjere i Ivice Krajača. Tekstovi o njima prevedeni su na strane jezike s greškama. Da stvar bude još ljepša, taj propagandni materijal nije ni stigao u pretince akreditiranih novinara pri štabu Eurovizije u Edinburgu. Zašto, to nitko ne zna. Povrh toga: U taj materijal Kalogjera je na svoju inicijativu stavio i note kako bi informacije bile što potpunije i bogatije. Na sreću, ako to možemo tako nazvati, Miro Ungar je iz Pariza posebno donio propagandni materijal o Terezi Kesoviji koji je u roku nekoliko dana uspjela pripremiti diskografska kuća “Barclay”. Sam je ušao u Press-servis, napunio pretince i tako su strani novinari ipak nešto mogli saznati o našoj predstavnici. Saznali su – to naglašavamo – samo privatnom inicijativom.
Zanimljivo je još jedno. Propozicije o natjecanju nisu odmah dostavljene izvođačima tako da ih je Nikica Kalogjera dobio prevedene tek četiri dana prije odlaska! Komentar je suvišan. U njima jasno piše: nakon izbora na jugoslavenskom finalu autori pobjedničke kompozicije imaju pravo odabrati TV-centar koji će ih zastupati na Euroviziji.
Aranžmani
Jednom sam prilikom čuo u jednom društvu žučljivu diskusiju Nikice Kalogjere o tome kakav mora biti aranžman na Evrovizijskom festivalu, odnosno smije li se mijenjati. Tvrdili su Kalogjeri da se aranžman ne smije mijenjati, odnosno mora se na festivalu izvoditi upravo onako kako je snimljen i na ploči. Da ne duljimo i da ne ulazimo u muzičke finese, recimo samo to da je Nikica Kalogjera morao na generalnoj probi u najvećoj žurbi skraćivati i mijenjati aranžman kako bi ostao u propozicijama, a svi su ostali kompozitori “mrtvi hladni” donijeli potpuno nove aranžmane.
Zborna pratnja
Dalje: Nikicu Kalogjeru nisu obavijestili da pjevačica može imati pratnju, a Terezi Kesoviji rekli su navodno da prema propozicijama ne smije imati pratnju. Na malim ekranima ste vidjeli da su gotovo svi interpretatori u Edinburghu imali pratnju i kako svaka skladba bolje zvuči u takvoj izvedbi.
Tereza Kesovija, Plavi vjesnik, 1972
Propaganda
Po ovome što smo dosad naveli i slijepcu je jasno da je naša propaganda potpuno zatajila. Listovi kao npr. Daily Mail, Scottish Daily Express ili Daily Telegraph ostali su bez propagandnog materijala i one “forpropagande”, kojom ih inače obasipaju sve druge zemlje kad su već odlučile da se natječu, a koja bi i nama i te kako koristila. Čitaoci tih listova upoznali bi se s našom skladbom, kompozitorom, pjevačicom, pa i s našom zemljom, njezinim turističkim mogućnostima itd. Mnogo smo dakle time propustili. Svi su očekivali da što više saznaju o nama. A kad tamo, od nas ni slovca. Svi su ti listovi bili puni fotografija drugih natjecatelja sa svim podrobnim informacijama, o nama su tek naslućivali kao o zemlji iza – “željezne zavjese”(!) Na kraju da vam kažemo da čak ni članovi žirija nisu dobili propagandni materijal kako bi barem tako upoznali tekst kompozicije.
Jugoton
Na Eurovision Song Contestu bilo je akreditirano više od tri stotine novinara, disko-džokeja i urednika s radija i televizije sa svih strana svijeta. Svi smo imali svoje pretince iz kojih smo uzimali propagandni materijal i gramofonske ploče. Nije potrebno veliko znanje iz matematike da se izračuna da smo mi trebali ponijeti sobom barem 297 ploča (nas trojicu iz Jugoslavije izuzimamo, jer ćemo je moći kupiti u prodavaonici ploča), da bi svi novinari bili namireni. Naša najjača diskografska kuća isporučila je našoj ekipi 40 (četrdeset) komada, uz popratni komentar direktora Slavka Kopuna: “I to vam je previše!”
A da i ne govorimo o tome da nitko te ploče ne bi valjda preprodavao nego bi se one okretale na raznim stranim velikim i malim radio-stanicama, da bi se spominjala tvrtka “Jugoton” i uopće ploča bi se nalazila u svim redakcijama, kompletirajući tako svih osamnaest kompozicija izvedenih na Euroviziji. I opet na inicijativu Nikice Kalogjere, na te naše malobrojne ploče naknadno je stavljena posebna markica koja kaže da je to pjesma za Euroviziju. Gotovo svi drugi interpretatori imali su još i posebne, svoje, ploče na kojima je pisalo samo njihovo ime kako bi se lakše pamtile. Premda je na prošle dvije domaće Terezine ploče “Jugoton” tiskao samo ime Tereza, na ovu – koja je krenula u svijet – stavili su puno ime: Tereza Kesovija. Što će stranac od te dvije varijante laše upamtiti – ostavljam vama, dragi čitaoci, da ustanovite. Na lanjskom međunarodnom festivalu u Ateni Nikica Kalogjera je u svojoj režiji tiskao propagandni materijal i na kraju se pokazalo da je na tom festivalu bio jedan od najbolje plasiranih skladatelja. I tako… dok kod nas jedan kaže da je to briga drugoga, drugi je baca na trećega itd. Sve po onoj našoj: Brigo moja…
Kod kuće je najljepše
Ivica Krajač stekao je brojna poznanstva za svojih dosadašnjih nastupanja na Euroviziji. Ovaj put nije otišao u Edinburgh jer za njega nije bilo novaca! Među zemljama koje su direktno prenosile priredbu iz Edinburgha, tj. imala tamo svog televizijskog izvjestitelja, bila je čak i Čehoslovačka (koja na festivalu i nije sudjelovala), a naš Oliver Mlakar sjedio je u Zagrebačkom studiju i prisluškivao što govore njegove kolege iz Škotske. Posve je jasno da gledaocima i slušaocima Mlakar ne može iz studija dočarati svu onu atmosferu i spektakl i zato su naši prijenosi suhi i nezanimljivi.
Za Škote kažu da su škrti, ali sam se ovom prilikom uvjerio da nisu. Jednoga sunčanog prijepodneva razgovarao sam s jednim stopostotnim Škotom baš u tom pitanju i on mi je rekao od riječi do riječi ovo:”Nije istina da smo mi škrti. Pogledajte moj kilt i kaputić i vidjet ćete da uopće nemam džepova! Sav novac nosimo u ovoj kožnoj torbici za pojasom i svima pokazujemo koliko imamo novaca.” Da, tako je to u Škotskoj, no naša je nesreća što se mi još uvijek držimo – čarape!
U našoj ekipi bio je i disko-džokej Radio Novog Sada koji je došao u Edinburgh kao izvjestilac za emisiju te radio-stanice “Grom-šou”. Ime mu je Miroslav Jokić. Mlad dečko s malo iskustva, ali vrlo okretan. Otišao je odgovornim ljudima na RTV BBC i zamolio ih da mu daju reportažna kola jer bi želio voditi emisiju iz Edinburgha – uživo! Šef mu je bez ikakva dvoumljenja rekao: “Svakako, izvolite. Osjećajte se kao kod kuće. Besplatno, naravno.” Čini se da ipak na mlađima svijet ostaje…
Žiri
Članovi našeg žirija su bili Vera Zloković i Veljko Bakašun. Dvoje predstavnika naše zemlje bili su “šećer” na sve te naše peripetije koje su nam se događale prije i za vrijeme festivala. Poznato je da je poželjno da članovi žirija budu i komunikativni, osim (što se naravno samo po sebi razumije) što treba da posjeduju i stanovitu glazbenu kulturu. Treba da se upoznaju s ostalim članovima žirija, da budu s njima u stalnom kontaktu, da pričaju o našoj glazbenoj kulturi i o našoj zemlji uopće. Isto onako kako to rado (i debelo) iskorištavaju svi ostali. Međutim, naši su se držali po strani, vjerojatno nostalgično misleći na našu zemlju. To su zamijetili i ostali članovi žirija, tako da nam je jednom prilikom pristupila predstavnica Francuske i, doduše u šali, upitala: “Nisu li vaši predstavnici bolesni?” Netko je mogao pomisliti i da su svoje glasove već unaprijed poklonili nekoj zemlji i sada u miru čekaju kraj. Neinformiranost se ogledala i u jednom primjeru mlade Vere Zloković. Sastala se s Terezom Kesovijom poslije jedne probe i sva ushićena rekla: “Tereza, zaista ste divno pjevali i vjerujem da ćete ući u finale!”
Nikica Kalogjera je čovjek koji je poznat ne samo po svojim kompozicijama i pobjedama na mnogim inozemnim festivalima, već i kao izvanredan “biznismen”. Ukratko: ima međunarodnu reputaciju. Stotinu puta smo bili svjedoci kako mu prilaze i pozdravljaju ga strani pjevači, dirigenti, kompozitori i menedžeri i sa svima izmijeni pokoju prijateljsku riječ. Pitamo se onda: zašto je kod nas, bez obrazloženja, odbijen njegov prijedlog da se između šest kandidata što ih je predložio za žiri izaberu dva člana. Sudjelovao je na mnogim festivalima, ima bogato iskustvo na tom polju i sigurno je da najbolje zna kakav nam je žiri potreban. Poznato mi je koje je ljude predložio i zaista ne vidim razloga zašto nisu izabrana dvojica između predloženih.
Za razliku od Vere Zloković, svi izvanredno govore nekoliko jezika, a ne samo da “nabadaju” jedan. Zašto se sada po kuloarima prepričavaju “štosovi” o tome da je član žirija Veljko Bakašun rođak ili najmanje dobar prijatelj Miće Brajevića? Zašto se priča da je Vera Zloković, studentica Muzičke akademije, što je prema propozicijama zabranjeno? Zašto se pokazuju njezine fotografije koje je prikazuju oskudno odjevenu na raznim revijama…
Cocktail
Ne postoji zemlja koja je sudjelovala sa svojom pjesmom na Eurovizijskom festivalu a da nije priredila u jednom od tri hotela, gdje se poslije 23.30 sati smije točiti alkohol, svoj cocktail. Sjedili smo do “cika zore” nagađajući tko će pobijediti. Na internoj kladionici naša kompozicija je visoko kotirala, ne samo u pričicama nego su na nju polagane funte i funte. „Kada će biti vaša party?“, upitao me je jedan engleski disko-džokej. “New Seekersi su zaista odlični“, odgovorio sam poltronski jer sam znao da će se “raspasti” od zadovoljstva, a mene osloboditi neugodna odgovora, o našoj “party” koja je “na vrbi svirala”. Svoje razgovore Nikica Kalogjera je obavljao šetajući divnim parkovima i na klupi uvjeravajući sugovornike da je tako zdravije.
Zborna pratnja
Govori se, a tako se i mnogo puta pisalo: da se mi zapravo bojimo pobijediti. Jer: tko će onda sve to organizirati – i platiti. Troškovi takve priredbe zaista su bajoslovne. Međutim, evo nekoliko podataka koji će na to baciti malo drukčije svjetlo. Splitski festival stoji oko 250 milijuna starih dinara, Zagrebački festival oko 120 milijuna, a Eurovizijski festival je “narastao” na tisuću funti, što je oko – 157 milijuna starih dinara. Uzevši u obzir tamošnju skupoću, kod nas bi stajao oko 100 milijuna starih dinara. Znači, cijena nije baš toliko u pitanju kad se zna da je ovogodišnji festival gledalo više od četiri stotine milijuna gledalaca. Za naš turizam zaista izvanredna reklama (usput, ovaj put se nije sjetio nijedan naš turistički savez da pošalje u Edinburgh svoje prospekte) koja nam je i te kako potrebna.
Vjerujem, zaista vjerujem da bismo se popeli barem za tri mjesta na tablici pjesama Eurovizije da sve ovo nisam morao napisati. Sigurno je da bismo pjevajući krenuli prema vrhu da ne vučemo za sobom onu našu – profesionalnu čarapu. (Zvonimir Belša, Plavi vjesnik, travanj 1972. / Yugopapir)
