Iako je, zbog uloge u ratu 90-ih godina, JNA omražena u Hrvatskoj, građani se s nostalgijom prisjećaju ročničkih dana. Mnogi od njih smatraju da su mlađe generacije puno izgubile ukidanjem obaveznog služenja vojnog roka u Hrvatskoj vojsci, piše Deutsche Welle.
Žene pričaju o porodima, a muškarci o vojsci. Riječ je o općeprihvaćenom stavu koji ima uporište u stvarnosti. Naime, i zrelije generacije hrvatskih muškaraca rado se prisjećaju dana provedenih u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA); bilo da je riječ o druženjima, teškoj obuci, obijesnoj zabavi ili pak mladima nerazumljivim pojmovima kao što su ‘atomski s desna’, ‘paljenje bicikla’ ili ‘vršenje ručka’.
Da i danas postoji živa svijest o služenju vojnog roka u JNA potvrđuje i sociolog Ozren Žunec, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Među ostalim, ilustrira to i internetskim forumima na kojima se temeljito prepričavaju zgode iz tog vremena, a bivši ročnici se baš poput starih maturanata pokušavaju povezati i sastati, bez obzira što su iz najrazličitijih dijelova nekadašnje države. „To je dio kolektivnog, ali i individualnog sjećanja. Dvije osobe koje su služile vojsku, iako su potpuni stranci, mogu otvoriti tu temu i bit će najbolji prijatelji kroz tri minute, jer će se odmah razumjeti“, objašnjava Žunec ovo jedinstveno zajedničko iskustvo za Deutsche Welle.
Izgubljene godine?
Žunec podsjeća da se nakon Drugog svjetskog rata vojska služila i do četiri godine. „Oduzeti ste iz normalnog života u relativnoj mladosti, sve vam je prikraćeno, a kući ste se vratili kao zrela oblikovana osoba. Kada uzmete u obzir da su svi morali služiti vojsku, jasno vam je koliko je tu izgubljenog vremena.“ Napominje da je riječ o europskoj tradiciji od 19. stoljeća koja se smatrala jednom od najvažnijih građanskih obveza. „Ta ideja opće vojne obaveze je nastavljena i u komunizmu s dodatnom ideološkom ‘bojicom‘ obrane socijalizma, proletarijata i tako dalje“, priča objašnjavajući da je vojska, između ostalog, bila i načinom postajanja građaninom.
Prisjećajući se služenja u JNA tijekom 70-ih godina, Žunec govori o formalnom oblikovanju kroz tečajeve čitanja za nepismene, plivanja za neplivače i općenito stjecanje životnih vještina. Vojska je za mnoge bila i prvi susret s disciplinom i hijerarhijom pa se i danas mnogi sa smiješkom sjećaju studioznog namještanja kreveta, provjere napetosti plahte kovanicom, slaganja uniforme, ranog buđenja ili ponavljanja jedne te iste besmislene radnje.
„Sve je to Švejk“
„Sve je to bilo formalno uređeno, ali u praksi nije naročito funkcioniralo. Tko je služio vojsku, rado čita Hašekovog Švejka jer je to najbolja slika apsurdnog birokratskog sistema koji je od dobre ideje uslijed masivnosti završio loše.“ Ideološki momenti su, tvrdi profesor, bili ismijavani od svih pa čak i oficira koji su također bili podvrgnuti ideološkoj torturi, a političkim radom su se pokušavali domoći boljeg položaja unutar sustava. „Kao i uvijek, samo par ljudi vjeruje u dominantni diskurs, a ostali se konformiraju. Svi su na van pokazivali spremnost da poginu za te ideale, ali u praksi nije bilo tako“, uz smijeh nam priča dodajući da je u vojsci znalo biti i zabavno. „U moje vrijeme nije bilo droga, ali alkohola jest. I vojnici i oficiri su pili junački!“
Iako će danas mnogi reći da su u to vrijeme bili protiv JNA, da su je „rušili izvana i iznutra“, naš sugovornik ne misli da je bilo baš tako. „Bilo je onih koji su bili protiv, ali nisam primijetio da su se ljudi odnosili prema JNA kao zagrebački ilegalci 1941. prema Nijemcima.“ Uz sve to, JNA je, kaže, bila smrtno ozbiljna stvar koja se nije mogla izbjeći, osim vrlo vještim simulacijama na liječničkim pregledima, a na takve su se poteze tek rijetki odlučivali.
„Tko nije za vojsku, nije ni za curu“
Informatičar Boris Beker je služio vojsku 1986. godine u Travniku u vrijeme kada je vojni rok skraćen s 15 na 12 mjeseci. Kaže, govorenje protiv vojske bilo je smatrano gotovo verbalnim deliktom. „Nije bilo dobro to reći naglas, ali neki su prijatelji odahnuli kada nisu prošli regrutaciji.“ No bilo je i onih koju su smatrali da je sramotno biti odbijen na regrutaciji, pogotovo u ruralnim krajevima. „To je bila potvrda odraslosti i muškosti, onoga što je njihova okolina od njih očekivala. Nesluženje vojske je bilo poput žiga sramote koji se nosi cijeli život. U gradu među mojim dečkima to nije bilo tako“, priča Beker za DW.
U tim su godinama brojne televizijske minute i novinski prilozi posvećeni „drugaricama“ u JNA, no naši se sugovornici nisu susreli s ročnicama. Žena je danas ipak nemjerljivo više u hrvatskim profesionalnim postrojbama. „To je tada bila ideja općenarodne obrane, ali je u isto vrijeme zemlja bila toliko patrijarhalna da je žena u vojsci bila nezamisliva i ismijavana“, kaže profesor. „Imam osjećaj da je u našim krajevima to bilo toliko nezamislivo da bi izazvalo potrese“, komentira Beker.
Sudar nacija i kultura
Ipak, u cijelom tom srazu kultura i različitih obrazovanja lakše su prolazili oni obrazovaniji. „U kasarnu je dolazila Generalna inspekcija JNA i trebalo je puno pisati. Samo smo ja i jedan Beograđanin znali strojopis s deset prstiju“, prisjeća se i dodaje da mu je to priskrbilo uredsko mjesto tijekom služenja. Kaže, među vojnicima je postojala čitava skala ljudi, od onih s osnovnom školom pa do onih koji su služili nakon fakulteta. Za očekivati je da takva različitost na jednom mjestu ne može dobro funkcionirati. „Srećom se dogodi magija koja vam da snagu da svi skupa izdržite tih godinu dana koje su, za današnje uvjete, bili zatvor.“ Beker je, misli, bio sretnik jer je u vojsku stigao u rujnu, a na dopust je već mogao u siječnju dok su neki kući išli tek nakon 6 mjeseci.
O služenju na suprotnim krajevima tada velike države Žunec misli da i nije bilo tako teško, obzirom da se ionako na dopuste vrlo rijetko izlazilo. Dodaje da mještani, a pogotovo žene, nisu pretjerano ‘zarezivali’ vojnike.
Kada je riječ o međunacionalnim odnosima unutar vojarni, prisjeća se antialbanskog raspoloženja cijele vojske. „Albanci su to shvatili i grupirali su se kako bi bili sigurni, a tako ih je bilo i lakše kontrolirati. Nisu ih voljeli u borbenim jedinicama. Bio je prešutni dogovor da ih se drži u kuhinjama. Za njih je vojni život, pa čak i za albanske starješine, bio vrlo težak,“ tvrdi Žunec. Hrvati i Srbi su, prema profesorovim iskustvima, dijelili interes međusobnog upoznavanja kultura pa i dobroćudnog izrugivanja na temelju govora, supkulturnih običaja ili folklora. „U vojsci ste se nalazili s ljudima koje inače nikada ne biste ni nacionalno ni socijalno upoznali.“
Mladi bez discipline, država bez obrane
Današnje generacije hrvatskih mladića koji ne odlaze u vojsku su ipak na gubitku, smatra Žunec, budući da je vojska dobro sredstvo stjecanja discipline. „Drugi moment je potreba za ljudima koji mogu sudjelovati u obrani. Za dvadeset godina ćemo imati ljude koji neće imati pojma o vojsci, činovima, oružju. Ako se to dogodi, imat ćemo puno goru situaciju nego 91. godine“, upozorava i dodaje da se gašenjem obaveznog služenja vojnog roka i sama vojska kao organizacija tjera na margine društva i postaje građanima sve apsurdnija i čudnija.
Bez obzira na nedostatke, Beker kaže da je vojni rok pozitivno iskustvo kojeg se često u teškim situacijama prisjeti kao najtežeg razdoblja; i emotivno, a i fizički. „Nepoštivanje komande ste skupo platili. Sjećam se epizode kada smo nosili neki teret. Osjećao sam da ne mogu, ali spuštanje tog sanduka je značilo još gore posljedice. Na mlađim generacijama primjećujem kao da nemaju dovoljno nisku referentnu točku za loše prema kojoj bi mogli mjeriti ostatak.“ Mladi to, sasvim je jasno, ipak ne vide kao nedostatak, a služenje vojske smještaju sada već u ‘staračke priče’ svojih očeva.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
