Prije točno 50 godina (pisano 2014. godine, op.ur.) podivljala Sava je potopila veliki dio Zagreba, a deseci tisuća građana su ostali bez krova nad glavom. Velik dio njih i danas živi u privremenom naselju sagrađenom 1965. godine, podsjeća Deutsche Welle.
O razmjerima katastrofe koja je započela u nedjelju 25. listopada 1964. godine govore podaci da je u poplavama poginulo 17 ljudi, uništeno je 10 tisuća stanova, a čak je 40 tisuća Zagrepčana ostalo bez krova nad glavom. Bila je to najveća prirodna katastrofa koju je grad doživio, a nakon koje se je ozbiljno prionulo izgradnji nasipa i kanala koji su spriječili ponavljanje sličnog scenarija.
„Voda je dosegnula nezapamćenu visinu od 514 centimetara iznad normale, a vodeni nalet bio je nagao i silovit. Dugotrajne kiše napajale su rijeku i ona je narasla iznad svih očekivanja. Voda je rušila plotove, plavila podrume, ulazila u stanove i odnosila sve što je mogla odnijeti“, zabilježeno je u dokumentarnom filmu „Poplava“ Bogdana Žižića. Noć s nedjelje na ponedjeljak bila je borba za ljudske živote, a tek je jutro pokazalo razmjere katastrofe. „Čitav juži dio Zagreba u dužini od 14 kilometara i u širini do 4 kilometra osvanuo je pod vodom. U dijelu grada kojega je ugrabila rijeka stanovalo je 183 tisuće ljudi. Trgovi su se pretvorili u jezera, a nasipi u pristaništa.“
Središnje gradske magistrale su bile pod vodom, a ugroženo je i samo središte grada. „Dan i noć su građani preko radija pozivali postradale, svoje rođake i prijatelje pa čak i sasvim nepoznate da se presele k njima, a oni će se već nekako stisnuti.“ Dramatični crno-bijeli kadrovi svjedoče o brojnim Zagrepčanima, studentima, umirovljenicima koji su na višim katovima zgrada, ako su bili sretni da žive u takvim objektima, čekali spasitelje ili barem hranu, no oni koji su doslovno pobjegli pred vodom, nisu se imali kamo vratiti.
Zagreb 1964 (screenshot: Poplava, B. Žižić)
„Ormari su kao novi“
Jedna od onih koja je ostala bez svega je i umirovljenica Ana koju smo susreli u Retkovcu, naselju montažnih prizemnica na kraju grada, podignutom prije 5 desetljeća i u kojega su tada, mislilo se privremeno, smještene žrtve poplava. Kaže, u jednom joj se danu promijenio život. „Živjela sam na Trešnjevci. Tog sam dana radila. Bilo je to vrijeme kada smo svi imali posao. Sjećam se, poslovođa je ušao u pogon i rekao da je Sava prodrla u nekoliko gradskih četvrti, uključujući i moju, i da odemo doma spasiti što se spasiti može. Kada sam došla kući, voda je bila visoka oko dvadesetak centimetara. Što sam mogla? Uzela sam par stvari, zaključala vrata, zatvorila prozore i otišla. To je bio moj zadnji dan na toj adresi.“ Kasnije je, prisjeća se, barkom došla obići dom kojeg je voda potopila. Bio je potpuno uništen, a voda je dosezala do plafona prizemnice. „Prije poplave sam kupila novi namještaj. Kada se voda povukla, izvukla sam ormare. Još ih imam, kao novi su. Današnji namještaj to ne bi izdržao“, priča nam. Idućih je mjeseci živjela kod obiteljskih prijatelja, potom kao podstanar, a onda je došla u Retkovec.
„Jako brzo su sagradili naselje. Za godinu dana sam se već uselila. Mislili smo da će nam ovo biti privremena adresa dok se ne sagrade zgrade u kojima smo trebali dobiti stanove. Tako su nam obećali. Moje prvo rješenje o korištenju ovog objekta je bilo na rok od pet godina. Pa onda još pet. Još uvijek sam tu! Nisam nikada došla u priliku dobiti društveni stan, jer sam već imala ovaj krov nad glavom. Nisam se nešto ni trudila, meni je tu bilo lijepo. Sama sam u 50 kvadrata. Zapravo, samo sam jednom predala molbu. Rekli su mi da bih dobila stan da sam se učlanila u Komunističku partiju. Pogriješila sam jedino što nisam ulagala u ovu kuću. Trebala sam joj zamijeniti krov, staviti fasadu, ali nekako, uvijek sam mislila da ću starost dočekati negdje drugdje.“ Gospođa Ana kaže u vrijeme naseljavanja Retkovca bilo je tu Zagoraca, Bosanaca, Podravaca; svih onih koji su se šezdesetih doseljavali u Zagreb. A ni danas nije drugačije, prvi susjedi su joj Ličani i Zagorci, preko puta živi romska obitelj, a tijekom Domovinskog rata su došle i brojne izbjegličke obitelji sa svih strana. Dodaje, svi se dobro slažu, a susjedi joj pomognu urediti dvadesetak kvadrata travnjaka i ukrasno grmlje oko kuće.
Propali planovi
Ekološki aktivist i novinar, Zoran Oštrić, u Retkovcu živi od 1968. godine. Prisjeća se, 80-ih godina su postojali i planovi za obnovu montažnih objekata, ali se zaključilo da to nije isplativo. Predviđalo se i rušenje cijelog naselja kako bi se na istom mjestu sagradile zgrade s 3500 stanova, no ni od toga nije bilo ništa. Umjesto toga gradilo se na ledinama pa je danas Dubrava, unutar koje se nalazi Retkovec, četvrt kroz koju prolazi široka avenija s tramvajskom prugom uz koju su nanizane stambene višekatnice u kojima ipak nije pronađeno mjesto za žrtve poplava. Stanarima Retkovca je ponuđen otkup objekata i zemljišta na kojem se objekti nalaze. „Montažnim kućama je u međuvremenu istekao rok uporabe pa su bezvrijedne za prodaju. Zato su nama stanarima prodavali zemljište.“ Otkupna cijena je, doznajemo od nekih stanovnika Retkovca bila simbolična, a danas se iste parcele prodaju i po cijenama višim od pola milijuna kuna.
Oštrić kaže da je Retkovec u svojoj pedesetogodišnjoj povijesti bio socijalno dinamičan. „Kako su kuće bile trošne, oni koji su mogli naći nešto bolje, odlazili su. Ne treba zaboraviti, sedamdesete su bile doba prosperiteta, a nije bila katastrofa ni osamdesetih. Ostajali su umirovljenici i niža srednja klasa. Otkad su parcele privatne, a to su pristojne parcele, možda postoji trend da su nešto mlađi i boljestojeći ljudi tu.“
„Bode u oko“, ali je dobar za djecu
I zaista, nakon otkupa, brojni su vlasnici srušili stare montažne objekte i sagradili nove pa umjesto nekad urednih nizova prizemnica, Retkovec danas „krasi“ arhitektonski i urbanistički kaos što je problem kojeg će morati rješavati neke buduće generacije. U srazu preostalih montažnih prizemnica i živopisno obojanih zidanih katnica, ponekad čak i dvokatnica, bitku gubi estetika i funkcionalnost prostora. Počesto u želji za što većom kućom, mještani u potpunosti izgrade malu parcelu koja tako ostaje bez okućnice. „Naselje je bilo dobro planirano, ravne ceste, relativno velike parcele s dvorištima. Sada grade nove kuće, često mimo zadanih gabarita, to sada jest kaos“, potvrđuje Oštrić. Ipak, Retkovec, ističu stanari koji su se nedavno doselili, dobar za djecu. „Možda izgleda kao da ga je donijela poplava, ali nema velikog prometa, djeca mogu igrati nogomet na cesti, baš kao što je to nekad bilo, a samo smo dvije minute od Avenije Dubrava i tramvajske stanice. Imamo vrtić, školu, igrališta, ambulantu. Ako budemo imali uvjete za preseljenje u bolje, preselit ćemo se. Do tada se ne žalimo“, kaže nam majka koju susrećemo u Aleji ruža. Naime, sve se ulice u ovom naselju zovu prema nekoj vrsti bilja; Aleja božura, trešanja, jasena, jasmina, javora…
Gospođa Ana iz naše priče kaže da je ipak odlučila napustiti naselje u koje je izbjegla prije 5 desetljeća. Sada želi manji stan u nekom mirnijem okruženju, primijenjen njenim godinama, ali u tome je usporava zamrlo tržite nekretninama. „Nemam više vremena čekati“, zaključuje nakon desetljeća čekanja na adresi koja joj je trebala biti tek privremeni dom. Neuništive ormare će, kaže, odnijeti sa sobom. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)
