Građani Hrvatske uglavnom prate svjetski prosjek kada je riječ o nesanici. Brige i egzistencijalna nesigurnost su čest uzrok njihovom nespavanju i medicina jedva da ima odgovor zašto netko “dobro”, a netko “loše” spava, javlja Deutsche Welle.
Jedna od takvih „neobjašnjivih“ je i 37-godišnja Maja iz Zagreba. Njeni problemi sa snom su počeli prije gotovo 2 desetljeća i od tada je pokušala puno toga. Isprobala je sve, od službene pa do manje službene medicine, ali bez većeg uspjeha. „Izmjenjuju mi se periodi dobrog spavanja i nesanica. Pola mjeseca spavam loše i to se odnosi na to da ne mogu zaspati. Imam problema s usnivanjem“, objašnjava. Pomoć je potražila kod liječnika psihijatara, ali uzrok njenih problema, nažalost, nije otkriven. Sve što zna jest da pati od takozvane idiopatske nesanice.
U potrazi za odgovorima posjetili smo Centar za poremećaje spavanja Klinike za psihijatriju Vrapče u kojem je i Maja svojevremeno zatražila pomoć. Kako nam je objasnio primarijus dr. Danilo Hodoba, pročelnik Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje, nesanica je simptom, eventualno sindrom ili zbir nekoliko simptoma. Liječnici one nesanice kojima ne znaju uzrok svrstavaju u primarne, dok su sekundarne nesanice one za koje sa sigurnošću mogu reći što ju je uzrokovalo, primjerice napetost, depresija ili zaokupljenost problemima. „Narodu je poznato da ako imaš neku muku ili problem, prvo što izgubiš je miran san“, kaže nam dr. Hodoba.
Za problem naše sugovornice kaže da je to primarna nesanica ili „nesanica sama po sebi“. To ne znači da ona nema uzrok, već da ju medicina s trenutno raspoloživim spoznajama ne može objasniti. San i spavanje se u proteklih pola stoljeća veoma mnogo istraživao, ali još uvijek je teško reći kako i zašto naš mozak “padne” u san.
Opasni lijekovi “da mogu spavati”
Majino nezadovoljstvo s postavljenom dijagnozom je razumljivo. Nezadovoljna je i činjenicom da su joj liječnici ponudili samo lijekove od kojih je imala nuspojave ili jednostavno nisu djelovali. Danas, kaže, ne uzima ništa „Probala sam svašta; lijekove koji mi nisu pomagali, biljne pripravke, shiatzu, jogu, meditacije i vježbe disanja. Ništa mi nije pomoglo. Odlučila sam sve ignorirati već nakon par godina borbe. Sada živim s tim i funkcioniram, iako se osjećam umorno. Rekli su mi da je to najvjerojatnije pitanje genetike, jer u obitelji imam sličnih slučajeva.“
Napominje da ljudi većinom prihvaćaju farmakoterapiju pa ako uz tablete uspiju spavati, više se ne bave svojim problemom. „Imam prijatelja koji je konstantno na lijekovima. Želi to riješiti, ali ne može bez njih. Liječnici se ne bave pronalaskom uzroka, to ih ne zanima. Njihov pristup me ne zadovoljava. Ne znam može li mi tko pomoći doći do uzroka. Ne idem više liječnicima. Ne želim biti samo broj kojem se ne može pomoći.“
I doktor Hodoba upozorava da je primjena lijekova u ovakvom slučaju “vrlo osjetljivo” pitanje. Kaže, pacijenti dolaze s problemom, a liječnici s kojima prvo dođu u kontakt daju im namjenske lijekove koji djeluju neko vrijeme. „No na njih se razvije otpornost. Lijek pacijent treba, ali s njim ne može spavati. Bez njega se osjeća još lošije i krug je zatvoren. To je onda terapeutski problem stručnjaka koji se bave poremećajima spavanja.“
Problem su i pacijenti koji često od liječnika traže da im daju “nešto za spavanje”, makar i struka načelno kaže da nesanici treba pristupiti prvenstveno nefarmakološki, dakle tek savjetima za postizanje boljeg sna.
„No oni u većini slučajeva ne mogu promijeniti težu nesanicu. Pristup s lijekovima je, za sada, onaj koji ljude može uvesti u dobar ciklus spavanja. Ali on mora biti stručan. I naravno, ako se u pozadini svega primijeti neko kronično neraspoloženje ili drugo stanje, nesanicu treba uzročno liječiti“, doznajemo od dr. Hodobe.
Vrapče kao “sramota”?
Malo tko u okolini naše sugovornice Maje zna za njen problem. Naglašava da nema psihičkih poteškoća i da nije depresivna. „Kad kažete da ne možete spavati, svi misle da s vama nešto ne valja. Uvijek će netko misliti da sam luda. Zato nisam spremna s tim izaći u javnost“, navodi razloge zbog kojih odbija objavu punog imena i fotografiranje za DW. Naime, Klinika Vrapče je u Hrvatskoj sinonim za psihičke poremećaje i često se njeno ime koristi u pejorativnom smislu.
„Nesanica nije baš toliko stigmatizirajuća poput duševne bolesti, epilepsije ili cijelog niza tjelesnih bolesti, ali institucija Vrapče ima svoju prošlost i težinu“, slaže se dr. Hodoba. Slučaj je htio da se je upravo u Vrapču prvo počelo liječiti nesanicu, a druge su institucije teško preuzimale taj kompleksan posao. „Naša bolnica se ipak destigmatizirala s vremenom ponajviše zato što smo s počeli preuzimati puno tjelesnih bolesnika čije su tjelesne bolesti poput apneje (poremećaj disanja u snu, op.ur.) dovodile do nesanice. Sada je normalno da oni koji imaju poremećeno spavanje kažu da idu u Vrapče.“
Maja se, usprkos tome što joj medicina ne nudi odgovor, nada da će jednog dana pronaći lijek za svoj problem. „Htjela bih da ljudi pokušaju pojmiti da se ne radi o duševnim bolesnicima, već da je za neke to normalno stanje. Medicina ne nudi izlaz. Ni alternativna medicina također. Vrlo bih se rado prijavila i na neko istraživanje, samo da se pronađe uzrok moje nesanice“, zaključuje u razgovoru za DW.
Pospan je isto kao i mrtav-pijan
I dok neki aktivno tragaju za mirnim snom, mnogi neurednom spavanju ne pridodaju značaj koji on ima. „Spavanje je biološka nužnost, proces kojega nismo svjesni pa posljedično nismo svjesni ni njegove važnosti. Ono je regulirano biološkim ritmom“, kaže nam dr. Hodoba. Naš “biološki sat” u mozgu regulira dnevnu budnost i spavanje noću.
Nevidljivi programator tako upravlja i fazama sna o kojima ovisi restituiranje, odmor, konsolidacija memorije i emocionalno okrjepljenje. „Po biološkom satu smo najbudniji od 19 do 21 sata. Pad budnosti je od 14 do 16 sati. To je vrijeme sieste ili podnevnog odmora. Poremećaj spavanja poremeti sintezu hormona što dovedi do metaboličkih poremećaja. Ljudi koji spavaju malo ili spavaju puno ali nekvalitetno, oni trpe na tjelesnoj i mentalnoj razini“, tvrdi liječnik.
Po medijima piše kako je rekord nespavanja 11 dana, ali to je ekstrem i pitanje je, da li je to doista posve točno. Jer prosječan čovjek će već nakon 48 sati imati kratke periode spavanje kojih nije svjestan jer ne registriramo spavanje kraće od pola minute. To je posebno opasno kada se događa za volanom. „Ako netko 24 sata ne spava, njegove su umne sposobnosti toliko oštećene da 24 sata nespavanja odgovara pijanstvu od 1 promila alkohola u krvi. Slabije funkcionira, podcjenjuje opasnosti i precjenjuje vlastite sposobnosti.“
Ovo je posebno važno, napominje dr. Hodoba, za mlade koji se noću zabavljaju, ponekad piju i alkohol, a nakon toga se umorni automobilima vraćaju doma. „Najveća fiziološka potreba za spavanjem je između 2 i 3 sata. To je teško nadvladivo. Velike svjetske katastrofe od Bhopala u Indiji do slučaja tankera Exxon Valdez su se dogodile u to vrijeme. Mladi bi radije trebali sačekati jutro za povratak doma, jer tada nastupa udar budnosti determiniran biološkim satom“, upozorava na veliki problem kojega su mnogi nesvjesni.
Najbolje spavaju oni s velikim plaćama
Dobro je znati da istraživanje koje je proveo dr. Hodoba pokazuje da hrvatski građani pate od nesanice u okvirima svjetskog prosjeka. 26% ih pati od lakše nesanice, dok je teška nesanica prisutna kod 11% ispitanika. Nešto lošije spavaju stanovnici sela nego grada, a posebno se noću “vrte” u krevetu osobe starije od 60 godina – ali ne i preko 73 godine. Žene češće pate od muškaraca, čak ih je 70 posto. Najviše se na nesanicu žale rastavljeni, udovci i udovice što pokazuje izravnu povezanost sa stresom. Lika i Banovina su najpogođenije težom nesanicom.
Isto tako, manje obrazovani i nezaposleni će prije patiti od nesanice nego oni obrazovani i zaposleni. Ali čak i oni koji su trajno nezaposleni bolje spavaju od onih koji tek povremeno rade. Naš sugovornik u tome također vidi neizvjesnost i stres kao izvor problema. Tako ispada da i učenici i studenti najmanje pate od nesanice, a nije nevažno niti stanje bankovnog računa.
Istraživanje je pokazalo kako oni koji zarađuju više od 15 tisuća kuna jedva da se ikad žale na čak i na lakšu nesanicu, a teške oblike poremećaja spavanja jedva da uopće poznaju. „To samo pokazuje koliko je materijalna sigurnost, kao i bilo koja druga sigurnost, povezana sa spavanjem“, zaključuje dr. Danilo Hodoba. Tako se čini da se i zdrav san, karikirano rečeno, ponekad može kupiti novcem.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
