Nancy Writebol (59): Pobijedila sam ebolu!

Amerikanka Nancy Writebol je kao misionarka u Liberiji oboljela od ebole. Preživjela je, ali jedva. Sada zna kako se osjećaju bolesnici kad ih ni obitelj ne želi u blizini iz straha od zaraze, javlja Deutsche Welle. Tek je nedavno puštena iz bolnice u Atlanti u Sjedinjenim Američkim Državama. Zahvaljujući novom, neprovjerenom lijeku ZMapp uspjela je preboljeti opaku ebolu.

Nancy je kao misionarka sa suprugom živjela u Liberiji znala je da se ebola širi – ali na početku nije znala da je i ona bila zaražena: “Isprva sam se osjećala kao da sam dobila malariju. Imala sam samo povišenu temperaturu i nije bilo drugih simptoma. Tako sam dala da mi učine testove na malariju i naš doktor u misiji me testirao i test je ispao pozitivan na malariju. Otišla sam samo kući i uzimala lijekove za malariju i četiri dana sam bila kod kuće, ležala sam i uzimala lijekove. Onda u subotu se još uvijek nisam dobro osjećala. Doktor mi je onda rekao; ‘Nancy, želim te testirati i na ebolu. Ne mislim da je to ebola, nemaš drugih simptoma, ali htio bih da svi budemo mirni jer smo sve probali.’ Tako su me testirali na ebolu i te večeri je stigao rezultat: ja sam bila pozitivna.”

Vaše stanje je postalo veoma ozbiljno. Jeste li bili pri svijesti?

Vraćala sam se svijesti i onda je ponovno gubila. Moj muž David mi je rekao da je bilo dana kad sam sjedila na krevetu i razgovarala s njim i pojela nešto malo. Nečeg od toga se sjećam, ali ne mnogo od toga. Sjećam se samo da sam mnogo spavala i sjećam se kako su bili tmurni dani i kišoviti. I bila sam veoma, veoma slaba. Nisam mogla ustati vlastitim snagama tako da su mi morali pomoći liječnici i sestre. Činilo mi se da sam svaki dan sve slabija. Bilo je veoma teško.

Kao dio terapije primili ste eksperimentalni serum ZMapp. Vi ste jedna od samo šest osoba koje su ga primile. Jeste li bili sigurni da ga želite?

Isprva nisam. Jer to je neprovjeren lijek i pitali smo se, želim li da se na meni rade pokusi? Tada sam nazvala doktora Kenta Brantlyja (liječnika s kojim je bila u Liberiji i koji je također obolio od ebole, op. aut.) i htjela sam znati više o tom lijeku jer je on stručnjak za ebolu. I onda sam ga pitala: ‘Hoćeš li ti uzeti taj lijek?’, a on mi je odgovorio ‘nisam siguran da hoću’. Onda sam rekla: ‘Ako ga ti nećeš uzeti, onda ga neću ni ja.’ Mislim da sam se u tom trenutku čudila, u redu, tu je eksperimentalni lijek, ali ga nitko ne želi uzeti. Što će biti posljedice? Ali onda sam došla do stupnja kad sam mislila, ako ga uzmem i bude mi bolje, to će biti odlično. A ako ga uzmem i ne preživim, i to će biti u redu jer možda ipak neću preživjeti ebolu bez njega. Misli vam se stalno vrte u tim dilemama što bi se moglo dogoditi.

foto: Nancy Writebol @ Facebook

Početkom kolovoza ste privatnim zrakoplovom prebačeni u Sjedinjene Države na liječenje u Emory bolnicu u Atlanti. Što se sjećate s toga puta?

Kad su me stavili u avion i kad sam se oprostila od muža Davida, pitala sam se hoću li ga ikad više vidjeti. Bila sam veoma, veoma bolesna i ne znam jesu li i doktori mislili da ću preživjeti putovanje. Sjećam se liječnika i sestara koji su se brinuli za mene i koji su me smjestili u avion. Njihova požrtvovnost i pažnja za mene je bila stvarno draga. Prije nego što su me zavezali za krevet prije polijetanja, doktor je stavio ruke oko mog lica i rekao mi; ‘Nancy, vodimo te kući. Veoma dobro ćemo se brinuti za tebe.’ Za vrijeme leta se sjećam da sam bila veoma, veoma žedna, bila sam dehidrirana. Sjećam se i međupostaja gdje smo slijetali. Dolazili su mi i objašnjavali: ‘Sad ćemo sletjeti, bit ćemo tamo nekoliko minuta i onda ćemo poletjeti i nastaviti put’. Ne sjećam se da su mi došli reći da smo stigli u Atlantu, sjećam se da smo još sletjeli u Maineu. Onda su mi rekli: ‘Sad više nismo daleko od Atlante, samo još malo.’ To je sve čega se sjećam. Mislim da sam na tom letu bila prilično izvan sebe.

Na koncu ste se počeli oporavljati…

Sjećam se tog dana kad je doktor došao i rekao; ‘Nancy, uspjela si!’ I rekao mi je, preživjet ćeš! Sjećam se da mi je rekao kako je dio testova sada negativan na ebolu. Ja sam samo mogla reći ‘hvala Bogu!’ To je bilo uzbudljivo vrijeme, znam da sam samo razmišljala; ‘ipak ću držati svoju novu unuku u rukama’. Bilo je to stvarno radosno vrijeme, samo s tom izvjesnošću da ću preživjeti i da ću opet vidjeti našu djecu i Davida. Potpuno se promijeni način kako razmišljate o stvarima i ljudima i što činite u životu. Bila sam veoma, veoma zahvalna. I znam da, makar je bio taj novi lijek ZMapp, bila je i ta sva liječnička njega, sva ta transfuzija krvi, sve te dobre stvari kojima nam Bog pomaže da je spašen moj život. I veoma sam zahvalna zbog toga.

Jesu li ljudi zazirali od vas kad ste se vratili u svakodnevni život?

Bilo je ljudi koji su me prepoznali i dizali su ruke, ne želeći da im priđem blizu. Prvi put kad mi se to dogodilo bila sam zaprepaštena. Drugi put kad se to ponovilo, sjetila sam se sve naše braće i sestara u Liberiji prema kojima se odnose na isti način. Posebno osoblje u bolnicama čije im obitelji onda kažu, ne vraćaj se kući, ostani negdje drugdje. Ili momčad za zakopavanje mrtvih u Africi. Njihove obitelji ih ne žele kod kuće jer se svi tako boje zaraze.

Kao osoba koja je preživjela zarazu ebolom, imate određenu otpornost na taj virus. Mislite li da ćete se vratiti u Liberiju i dalje pomagati tim ljudima?

To ne znači da sam još sposobna vratiti se. Ali liječnici su mi rekli da ako se vratim, ipak trebam nositi opremu za osobnu zaštitu od zaraze što je izuzetno važno. Doktori ne znaju koliko će dugo trajati otpornost niti kako će snažan biti taj imunitet. Mislim da je važno da se vratim, ali mislim da je veoma važno i da ovdje djelujem. Da budem sposobna govoriti i ljudima buditi pozornost na ono što se događa na zapadu Afrike. Da konačno bude stvoreno cjepivo, da se skupi novac za otkrivanje lijeka. I da tako, kad se ebola opet počne širiti, bude stvarne pomoći za Afriku.

/Razgovor vodio Richard Walker, DW/