Milena Dravić jedna je od najznačajnijih glumica s ovih prostora. Miljenica države koja je nekada brojala 22 milijuna stanovnika, i danas je neizostavan dio nacionalnih kinematografija nastalih raspadom SFRJ, jer Milena je oživjela likove kako hrvatskih, tako i srpskih pa i slovenskih redatelja. U svojoj bogatoj karijeri snimila je više od stotinu filmova i sudjelovala u brojnim kazališnim i televizijskim projektima. S Malenom iz “Prekobrojne”, Nadom iz “Bitke na Neretvi”, Spomenkom Vihorec iz serije “Lud, zbunjen, normalan” razgovarali smo dan uoči njenog rođendana. Kako je mlada balerina sa Dorćola postala ljubimica publike, po čemu pamti snimanja s disidentom Makavejevim te kako se razlikuju nekadašnja i sadašnja filmska industrija, pročitajte u ekskluzivnom razgovoru za MojeVrijeme.hr.
5. listopada slavite 74. rođendan. Koje je razdoblje u vašem životu za vas bilo najbolje? Je li to upravo ovo sada?
Ja zapravo ne slavim rođendane. Točno je da je to taj datum, ali ne slavim rođendane. A što se tiče razdoblja, to su svakako te sedamdesete i osamdesete godine. To je svakako najbolji period za mene.
Što sada znate, a voljeli biste da ste znali ranije? Što biste savjetovali mladoj Mileni Dravić?
Pa znate što, ne bih imala što da joj savjetujem ili preporučim sada u ovom vremenu. Imala sam sreće da sam radila u takvim vremenima da sam imala prilike napraviti toliko mnogo posla. I na filmu, i na televiziji, i u kazalištu. Da se razumijemo, ja nisam jugonostalgičar, niti netko tko uvijek misli da je prije bilo bolje, ali sada, kad se slože kockice, i kad pogledam što je sve iza mene, u ovom novom vremenu apsolutno ne bih mogla to sve ostvariti. Pri tome mislim prije svega na odnos ovog novog vremena prema kulturi i umjetnicima koji je katastrofalan. U takvoj jednoj atmosferi gdje se prema umjetnicima odnose tako, nemoguće je ostvariti veliku karijeru.
Čitatelji novina i portala mogu steći dojam da je život glumaca samo sjaj i blještavilo, ali daleko je od toga.
Čitatelji su nažalost često dezinformirani. I mi postajemo dezinformirani. Ne znam kako zapravo doći do pravih informacija. Dobro, meni tu pomaže iskustvo, ali vidim i mladog svijeta, naročito među piscima. Netko može misliti da je taj posao sjaj i blještavilo jedino ako je dezinformiran. A iza toga stoji mnogo muke, truda, strpljenja, žrtvovanja, odricanja. Mnogo.
Što trenutno radite?
Upravo sam se vratila iz Sarajeva gdje sam zajedno s Aljošom Vučkovićem sudjelovala u jubilarnoj 200. epizodi serije “Lud, zbunjen, normalan” koja je jako popularna na području čitave bivše države. Cijelo ljeto igrala sam u tivatskom kazalištu, a s njima idem i na gostovanje u Novi sad s predstavom “Bokeški D-mol”. U Beogradu me čekaju “Harold i Mod” u Beogradskom dramskom pozorištu i “Leri Tompson, tragedija jedne mladosti” koju sam imala sreće igrati i u Zagrebu, 2004. godine tijekom jedne velike turneje. Također, imam ponudu za rad na novom komadu o našem velikom i izuzetnom piscu Milošu Crnjanskom i njegovoj supruzi. To bih trebala igrati u beogradskom kazalištu “Madlenianum”.
Za vas nema odmora!
Ja radim. Aktivna sam. Dosta mojih kolega i mojih vršnjaka, a i onih mnogo starijih, rade i u pokretu su. Tu je šampion Đuza Stojiljković koji je već stvarno fenomen po tom pitanju i uzor svima nama “mlađima”. (smijeh)
Volite li više film ili kazalište?
Nema tu nikakvog dijeljenja! Vidite to je još jedna dezinformacija. Ne može jedan suvremeni glumac odvajati ta dva medija i reći da više voli jedno ili drugo. Jer jedno bez drugoga ne ide.
Milena Dravić, WR: Misterije organizma, 1971.
Snimali ste s brojnim slavnim redateljima od kojih su neki bili i prilično kontroverzni, poput primjerice Dušana Makavejeva. Po čemu pamtite rad s njim?
On je prije svega jedan genijalac koji je napravio brojna djela značajna za kinematografiju ne samo u okviru bivše države Jugoslavije i sada Srbije, nego značajna i u europskim i svjetskim okvirima. Njegovi filmovi, i filmovi još nekih poznatih redatelja iz takozvanog “Crnog talasa”, pohranjeni su u Metropolitanu u New Yorku da ostanu sačuvani za sva vremena. Raditi s takvim jednim redateljem za mene je bila velika čast i sreća.
Makavejevljevi filmovi bili su dugo zabranjeni u bivšoj Jugoslaviji. Jeste li osjećali posljedice političke zabrane prikazivanja? Jesu li glumci imali problema zbog sudjelovanja u takvim subverzivnim projektima?
Na cijelom bivšem prostoru postojali su redatelji koji su imali tih problema. Od Lordana Zafranovića u Hrvatskoj, Hladnika u Sloveniji, Bate Čengića u Bosni, Bore Draškoviće, Žike Pavlovića… Imali su ljudi problema. Imali smo donekle i mi glumci, bio je postavljen taj neki stakleni zid, nismo mogli da radimo. Bila je nezgodna situacija. No to je, što se nas glumaca ticalo, kratko trajalo, a Makavejev je morao da napusti zemlju, tako da je kasnije radio projekte samo vani.
Događaju li se takve stvari na neki način i danas?
Danas se to ipak više ne događa. Ali danas više nema ni takvih projekata. To je bila jugoslovenska kinematografija, sa svim republikama gdje se godišnje puno snimalo: u Srbiji 36 filmova, u Hrvatskoj 30, u Sloveniji 20… Sto filmova godišnje i tu prestaje svaka usporedba.
Koji vam je vaš film intimno najdraži?
Pa ne mogu od 107 filmova reći koji mi je najdraži. Ima ih iz raznih faza, od mladosti do ovih godina sada. Ima tu jedno desetak filmova koji su mi dragi. Prva je tu “Prekobrojna” koja me izbacila u orbitu, to je moja prva Zlatna arena i taj film je na neki način moj osobni pečat. Iz tog filma pamtim rad s divnim redateljem Brankom Bauerom i savršenom glumačkom ekipom sa svih strana bivše zemlje. Onda tu je i Makavejev, i Đorđević, kod Vrdoljaka sam imala sjajnu ulogu u filmu “Deps”, pa onda rad s Ivandom, sa Žikom Mitrovićem, a i s mnogim mladim redateljima. U zadnje vrijeme najvažnije stvari sam napravila sa Stefanom Arsenijevićem.
Ima li neki film ili projekt u kojem biste voljeli da niste sudjelovali?
Pa ne znam… Možda poneka komercijalna komedija. Zapravo, nazovi komedija. Komediju je inače jako teško raditi, ali ima slučajeva kada su ljudi nazivali te neke svoje neuspjele stvari komedijom, a bila je u stvari tragikomedija. (smijeh) Ima tu dvije-tri stvari, ali to je bilo u vremenima kad nisi imao od čega živjeti, prema tome radio si jer si morao. Uostalom, to je naš posao. Bilo je vremena kad nisi mogao birati.
Jugoslavenski se film nije bojao golog ljudskog tijela i od toga se nije pravio veliki problem. Osjeća li se i u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, bujanje tog nekog novog konzervativizma. Ograničava li to umjetnost?
Pa nisam više toliko u tome što se tiče filma, jer ipak film je taj koji takvo što može najviše pokazati, ali nisam primijetila da bi itko imao problema te vrste. Vidjela sam nešto od novih filmova i takvih scena, ali nisam primijetila ili čitala da je bilo kakvih problema.
Dragan Nikolić, Ilustrovana politika 1968.
U braku ste s također glumcem Draganom Nikolićem. Sigurno su vas ovo već puno puta pitali, ali u čemu je tajna uspješnog i dugog braka?
Ne volim više o tome da pričam jer nismo jedini koji imamo dug brak. Jedino što smo poznati pa je to ljudima zanimljivo. Naravno, tu je prije svega jedno veliko razumijevanje, ljubav, strpljenje.
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Događa se i jedno i drugo. Događa se da bude i na prvi pogled i da se izrodi iz nečega kad se najmanje nadaš.
Neki kažu da ne vole raditi sa svojim supružnikom jer onda su zajedno i na poslu i kod kuće – što je možda previše. Kako vi na to gledate?
Dragan i ja nismo radili zajedno baš previše. Što se filma konkretno tiče i njemu i meni je žao što nismo imali prilike više raditi zajedno. Radili smo skupa u samo 3-4 filma i to jednom ili dva puta da smo bili direktni partneri. Bili smo ponekad u istom filmu, ali nismo bili partneri. Ono što je već poznato, to je bio naš zajednički rad na šou programu “Obraz uz obraz” gdje smo odlučno surađivali. Radili smo i dvije-tri predstave, isto vrlo uspješno. Jako mi je drago što smo to radili zajedno jer Dragan je prije svega fantastičan glumački partner, to znaju i sve druge kolege. Prema tome ja sam imala privilegiju da radim s njim i da budem sigurna da me u sceni neće remetiti, da tako kažem. No, svatko od nas je imao neki svoj put u ovom poslu. Nama privatno nije moglo da remeti poslovno jer svatko je vodio svoju karijeru.
Kako brinete o sebi? Iz sportske ste obitelji. Vježbate li? Kako održavate vitalnost?
Od najranijeg djetinjstva sam bila u baletu, za potrebe nekih snimanja sam počela i trenirati, bila sam i u sportu. Radila sam čak i kasetu s jednim programom na Zlatiboru s fantastičnim vježbama. To je otišlo i u Europu i tako su dovodili goste. To sam dosta uspješno napravila. Radila sam i jednu kasetu aerobika u Sloveniji. Dosta sam bila aktivna. Međutim, sve sam to nekako napustila i ono što mi je sada najznačajnije je plivanje. No kako je ovo ljeto bilo dosta loše vrijeme, imala sam malo prilike plivati, no to mi je sada najdraži sport.
Milena Dravić, Helga Vlahović i Dragan Nikolić (Obraz uz obraz, 1974.)
Rekli ste nam da puno radite i da imate puno projekata. No biste li rekli da ima dovoljno uloga za zrelije glumice?
Nema! Nema uopće. Što se tiče kazališta, tu nema problema, to su sve značajne uloge, ali što se tiče filma, za glumice moje generacije apsolutno nema uloga.
Zemlja u kojoj ste stekli slavu raspala se na najgori mogući način i mi smo svi skupa još u fazi oporavka. Oporavljaju se i nekadašnje spone umjetnika s njihovom publikom, no vi čini se nikada niste ni imali problema s hrvatskom publikom?
Niti s jednom drugom publikom na cijelom bivšem prostoru! Ja sam zaista svugdje gostovala, i u Makedoniji, i u Bosni, i u Sloveniji. Ja osobno zaista s publikom nemam taj problem. Žalosno je što se to sve dogodilo i mislim da smo svi gubitnici. Vrijeme će pokazati, možda će me i demantirati, ali teško.
Kako to objašnjavate? Zašto vas publika voli?
Mislim da je publika od mog prvog pojavljivanja u “Prekobrojnoj” i svega ostalog što sam radila na filmu i televiziji, voljela moj odnos prema poslu i prema samoj publici. Nisam izigravala nikakvu zvijezdu. Kod nas uostalom nije bilo ni moguće biti zvijezda u svjetskom smislu te riječi. To glumcima nije bilo moguće. Nismo imali svoje agente i nismo mogli biti plasirani na način na koji su neki glumci trebali biti. Jedno desetak glumaca je apsolutno moglo biti u rangu poznatih europskih glumačkih imena. Nažalost, mi nismo imali tu mogućnost, ali smo bili sretni da puno radimo. To se svidjelo publici, filmovi su punili kino dvorane. Kad se prikazivala neka moja serija na tv-u, ulice su bile puste. I sad kad igram u kazalištu, dvorana je puna iako je teško vrijeme i ljudi nemaju novca da plate kartu. Zaista, za sada mogu pokucati u drvo, jer predstave u kojima igram su pune.
Aerobika s Milenom Dravić, 1983.
