Zapadna Njemačka je sa SFRJ 1968. sklopila sporazum o razmjeni radnika. Mnogi su krenuli trbuhom za kruhom u nadi da će se vratiti – kada naprave kuću i kupe auto. Kuću su sagradili, auto su kupili, ali se vratili nisu, piše Deutsche Welle.
Bez obzira što je poslodavac bio, kako kaže i „prezadovoljan njegovim radom“, Jozo K. iz okoline Požege napušta poljoprivredno dobro u Bavarskoj na kojem je radio od 1970.-1976. godine i odlazi u rudnik u Rurskoj oblasti. „Odrastao sam na poljoprivredi. Zajedno s roditeljima, tri brata i dvije sestre sam obrađivao zemlju. Međutim,od toga nismo mogli živjeti. Ja kao najstariji sin, i to još oženjen i s dvoje male djece, došao sam u Njemačku, kako bi ustvari mogao prehraniti obitelj. Nisam mislio ostajati ovdje. Prvo sam radio na jednom privatnom poljoprivrednom dobru u okolini Münchena, ali kada sam čuo da se bolje zarađuje u rudniku, otišao sam pod zemlju i tu zaradio penziju“, kaže Jozo.
Idem tamo gdje me više plaćaju
Ja kao najstariji sin, i to još oženjen i s dvoje male djece, došao sam u Njemačku, kako bi ustvari mogao prehraniti obitelj. Nisam mislio ostajati ovdje.
Slična je i Muhamedova priča. Samo tri godine nakon što je SFRJ sa tada, Zapadnom Njemačkom, potpisala sporazum o regrutiranju jugoslavenske radne snage, tada, kako sam kaže „golobradi“ mladić iz Janje (sjeveroistočna Bosna) uvelike je razmišljao o odlasku u inozemstvo. Iako sa završenim zanatom krojača i velike ljubavi prema automobilima,
Muhamed Gutić iz Janje u Njemačkoj ipak počinje raditi kao tokar. Poslije šestomjesečnog školovanja i rada u Sloveniji, kojeg su plaćali Nijemci, Muhamed je s grupom od 86 Jugoslavena došao u Duisburg na krajnjem zapadu Njemačke.
Tokarski stroj, tvorničku halu i prašinu Muhamed je ubrzo zamijenio šivaćom mašinom, iglom i koncem. “Tada sam prešao u Kölnu u jednu krojačnicu jer su plaćali više. Inače, tada nije uopće bio problem pronaći novi posao. Prelazilo se iz firme u firmu za satnicu koja je veća 20-30 pfeninga“, prisjeća se Muhamed.
Zadovoljni poslodavci
U Njemačkoj se ovih dana opet više priča o tom prvom valu „gastarbajtera“. I to zbog toga što se obilježava 50. godišnjica od dolaska milijuntog useljenika koji je bio iz Portugala. Useljenici iz Jugoslavije su masovno počeli dolaziti malo kasnije, bili su bolje kvalificirani od drugih „gastarbajtera“, a uglavnom su bili zanatlije. Iako na početku nisu govorili njemački, poslodavci su njima bili zadovoljni.
Prema popisu stanovništva SFRJ iz 1971. godine, na privremenom radu u inozemstvu je bilo 671.000 radnika. Među njima su bili Muhamed i Jozo koji nisu imali problema s integracijom. “Njemački jezik sam učio još prije dolaska u Njemačku, tako da sam imao nekakvo predznanje“,kaže Muhamed i priznaje da je ipak dosta kasnije naučio „pravilno pisati“. Za Jozu integracija nikada nije dolazila u pitanje. „Na njivi, uz traktor i kombajn, a u rudniku uz lopatu, integrirate se s poslom“, u šali kaže Jozo i dodaje: „Prije je bilo drugačije. Nismo imali nikakvih problema. Doduše, ja ih ni prije nisam nikada ni imao. Obilazili smo jugoslavenske kubove, družili se, ali smo imali vremena i za Nijemce“.
Muhamed nije mnogo obraćao pažnju na jugoslavenske klubove.“ „Odlazili smo u njemačke diskoteke i kafiće, družili se s Nijemcima i drugim gastarbajterima. U nekoliko kavana smo čak slušali i našu glazbu jer smo vlasnike nagovorili da u džuboks ubace i koju našu ploču. Čak su i Nijemci i Njemice iz našeg društva naučili naše pjesme“, sjeća se Muhamed, starih vremena.
„Muke gastarbajterske“
Jozo je malo više posjećivao jugoslavenske klubove za vrijeme školskih praznika u Jugoslaviji, kada su mu u posjet dolazili supruga i djeca. Kod Muhameda je stvar bila drugačija. „Znali smo petkom poslije posla sjesti u auto, otići u Janju, družiti se i okupati u Drini i u ponedjeljak već biti na poslu u Kölnu“, kaže Muhamed, ali i priznaje da je neoženjenima bilo teško naći partneicu u tadašnjoj Jugoslaviji. „Kao mladi momci smo znali sklopiti prijateljstava i uspostaviti vezu s djevojkama. Međutim, pošto nekada nismo dolazili po nekoliko mjeseci, one nas nisu mogle čekati“, kaže Muhamed.
„Supruga me čekala, odgajala djecu ali i koordinirala poslove oko izgradnje kuće jer je otac već bio narušenog zdravlja“, kaže Jozo i dodaje da mu se supruga u Njemačkoj pridružila tek početkom 90-tih, kada je ratni vihor zahvatio bivšu Jugoslaviju. „Sada u tu kuću odemo samo na godišnji odmor. Ovdje smo s djecom i unučadi. Zamisao da ću se nakon nekoliko godina vratiti, nisam ostvario. Štoviše, i braća su mi ovdje, tako da očevinu obrađuju drugi ljudi“, kaže Jozo.
Kofer kao uspomena precima
Muhamedov jedan brat je također u Njemačkoj, a drugi u Janji. Kuću, sagrađenu poslije rata, posjećuje za vrijeme godišnjih odmora. A ostatak vremena provodi sa suprugom Mariom, kćerkom Sabrinom i sinom Arminom. „Otkako sam prošle godine došao u mirovinu, imam više posla“, kroz smijeh kaže Muhamed i pokazuje jabuke iz, kako kaže „njegove bašče“ u Njemačkoj.
Kofer kojeg je Gutić davne 1971. godine spakirao za Njemačku je odavno raspakiran. Jozin također. „Doduše, nalazi se u podrumu kao uspomena za unučad“, kaže Jozo. Druga, čak i treća generacija nekadašnjih Jugoslavena se dijelom sada pretvorila u Bosance, Hrvate, Srbe, Makedonce i Slovence. Ipak, nije mali broj onih, koji još uvijek pregledajući albume koji čuvaju dugogodišnje uspomene i koje nije „pojela“ digitalizacija, često kažu da su “Jugosi” dali veliki doprinos u izgradnji Njemačke.
/autor: Mehmed Smajić, Deutsche Welle/
